Noćna smena je
počinjala uvek u dvadeset i dva časa, sa manjim zakašnjenjima. Ovoga puta
počela je tačno u dvadeset dva sata i jedan minut kada je glas iz zvučnika
objavio kraj druge, a početak treće smene. Hromirana vrata su se otvorila, a
kroz njih je pohrlila horda mladih žena obučenih u bela radna odela. Sa druge
strane vrata mirno su čekale gupice žena da se izlaz oslobodi da bi mogle da
odu svojim kućama. Na sebi su imale bela odela sa mrljama od krvi i parčiće
mesa na prevojima. Većina je gledala u pod, a samo neke su tiho klimale glavama
svojim koleginicama koje su otpočinjale smenu.
Medicinski
centar "Slom" je već četrdeset i jednu godinu i sedam dana neprestano
radio, omogućavajući ranjenicima i bolesnima u toku Ozonskog rata da nađu svoje
utočište i ozdravljenje. Preko milion bolesnika je ležao u krevetima te
ustanove prethodih godina, a samo u ovoj godini njih deset hiljada je primljeno
na pregled. Ovaj centar je bio najveće medicinsko svratište u severnom delu
galaksije, na samoj ivici ratišta sa istokom.
Patriša,
medicinska sestra koja je bila zadužena za previjanje kontamniranih bolesnika
je upravo završila svoju smenu. Brzim korakom je hitala preko plavičastih
hodnika da je slučajno neko ne primeti i pozove u ispomoć. Tek što je rukom
pritisla dugme za pozivanje lifta začu glas iza sebe. "I sami znate da nam
je pomoć svakodnevno potrebna. A verujem da ste vi odradili samo jednu
smenu." Pokorno klimnu glavom i uputi se ka svlačionici dok ju je bledi
doktor pratio pogledom.
Obukla je novo
radno odelo i vratila se u paničnu sobu. Tamo, na više od hiljadu kvadratnih
metara, bili su raspoređeni metalni kreveti, delimično popunjeni ranjenicima.
Prišla je najbližim kolicima sa medicinskim opremom i krenula u obilazak. Nakon
godina i godina previjanja bolesnika krv, gnoj i ostale izlučevine više joj
nisu pričinjavale da se gnuša i danima ne jede. Delom su pomogle i vakcine koje
od pre dve godine primaju svi zaposleni, koje oslobađaju simptoma gađenja i
jačaju imuni sistem. Previla jednu opekotinu od laserskih zraka, očistila očnu
duplju dezerteru južnog fronta, i odsekla gnojni mali prst i tako sprečila
širenje gangrene kroz telo mladog vojnika.
Ranjenici
svakoga dana prisižu u bolnicu. Poslednjih godina mnogo manje nego pre
četrdeset godina, ali i dalje u značajnom broju. I iako se ustanova nalazi na
samom severu ona je neutralna i prihvata sve vrste bolesnika. Uvek se može
dogoditi da na krevetu do kreveta leže dva zakleta neprijatelja koji su palili
planete jedan drugom. Radnicima to nije velika prepreka, oni su tu da obavljaju
posao, i zabranjena im je komunikacija sa korisnicima centra i bilo kakvo
zbližavanje. Svako nepoštovanje pravila dovodi do otkaza i slanja na front gde
će služiti svojoj galaksiji.
Pogledala je na
sat, kazaljke su pokazivale čvrstih četiri sata ujutru. Još dva časa do kraja
smene. Zevnula je i obišla još jednom posledni red u sektoru A. Svi su mirno
spavali, pošto im je data doza lekova za spavanje. Sela je za prijemni šalter i
čekala da je neko pozove. Minuti su prolazili, a zatim se kroz hromirana vrata
pojavio vojnik u plavoj maskirnoj uniformi. Prišao je, i onako zadihan
promumlao i nabacio sićušnog čoveka na pult. Čovečuljak je imao najviše metar i
sedamdeset i bio težak sedamdesetak kilograma. Krv mu se slivala niz čelo, a
maskirna uniforma bila obojena u modro crveno. "On je sa Zemlje.",
promumla vojnik koji ga je doneo, "Ranjen je pre par sati, nismo sigurni
kako. Rekli su nam samo da ga transportujemo ovde, vi ćete znati šta
dalje." Patriša je i dalje zaintigirano posmatrala čovečuljka. Nikad do
tada nije videla nekoga ko je rođen na Zemlji. Bio je izrazito sitan. Nije
znala ni da li je isti postupak lečenja kao sa primarnim vojnicima. Klimnula je
vojniku i rekla mu da može da ide, a zatim uzela vojničića u ruke i prenela ga
do najbližeg kreveta. Glavu mu je uvila u zavoj, pokušavajući pogledom da ulovi
nekog doktora koji bi ga pregledao. Soba je ispunjena samo ritmičnm horskim
disanjem usnulih bolesnika. Na ruci mu je napipala čip i skenirala ga svojim
časovnikom. Ekran je trepereo par sekundi, a zatim počeo da očitava brojke.
Slova su se ispisala, ostavljaući je bez daha.
Ime: Danijel
Šinski
Datum rođenja:
5.5.3994. godine starog kalendara
Mesto rođenja:
Planeta Zemlja
Datum
isporučenja: 21.9.4897. godine novog kalendara
Indentifikacioni
broj:199965782819199765
Potrčala je ka
glavnom računaru, brzo ukucala brojke, zadržavajući dah. Ekran je poplaveo, i
brojke su se pokretale. Kao što je i mislila. U četiri časa i trideset i dva
minuta u Medicinski centra "Slom" primljen je poslednji stanovnik
planete Zemlje. Trčećim korakom jurila je niz hodnike tražeći doktora koji bi
mogao da pomogne jadnom bolesniku. Sve prostorije kao da su se magijom
ispraznile. Nijedan od doktora nije bio prisutan. Pogledala je na sat,
pokazivao je pet časova. Tad je smena za starije osoblje. Puhnula je umorno, nikoga
neće moći da nađe još barem petnaest minuta.
Vratila se u
svoj sektor i sela na stolicu pored vojnika. On je teško disao, dok su kapljice
krvi probijale kroz zavoje. Pokrenuo je prste na desnoj ruci, pokušavajući da
zgrabi vazduh. Patriša ubaci njegovu šačicu u svoju i stade mu brisati krv koja
se ponovo slivala niz čelo. Vojnik na tren otvori oči, blago joj se osmehnu i
opet utonu u bunilo. Negde, u dubini stade se rađati panika. Šta ako niko ne
dođe? Poslednji stanovnik planete Zemlje umreće joj pred očima, a jedino šta
ona zna da uradi jeste da mu previje ranu. Sad joj se sistem gde svako zna
jedan posao, za koji je bio zadužen, činio kao gubljenje vremena i života. Opet
mu je previla glavu i tihim glasom rekla da će sve biti u redu. Čovek se umiri
na sekund pa stade teško disati i grčiti. "Još par minuta, izdrži.",
rekla je što tiše može, da je neko ne bi čuo. Vojnik se opet umiri, i ona
shvati da njen glas deluje smirujuće na njegove rane. Poče tiho pričati, prvo o
vremenu, pa o poslu, pa o svom detinjstvu. Vojnik je ležao, ritmičnim pokretima
dižući grudni koš. Prošli su minuti, kada se sedi doktor pojavio na vratima
sobe. Besno ju je pogledao, "Da li ja to čujem neke glasove?".
"Nisam znala kako drugačije da ga smirim, a nisam mogla da dopustim da
umre. On je poslednji stanovnik Zemlje." "Nije na Vama da se obraćate
pacijentima, Vaše je samo da previjate i pozovete nadležnog doktora. A sada
idite, mislim da Vam je smena gotova."
Poslušno je
krenula ka vratima, okrećući se samo na tren da vidi ranjenika.
Sledećeg
popodneva došla je na posao puna iščekivanja. Tih par metara od svlačionice do
panične sobe je preletela. Zaustavila se na vratima, duboko udahnula i ušla
unutra. Prešla je pogledom preko prostorije, zaustvljajući se na krevetu gde je
tog jutra ležao Zemljanin. Bio je prazan. Povukla je za rukav sestru koja je
prolazila pored, "Šta je bilo sa pacijentom iz kreveta B12?". Žena ju je prazno pogledala, "Preminuo
je pre par časova", a zatim nastavila svojim putem.
Duboko udahnu i
vrati se za svoja kolica sa opremom. Ostatak radnog vremena je automatski
obavljala svoj posao, misleći na trenutke o poslednjem stanovniku.
Noćna smena je
počinjala uvek u dvadeset i dva časa, sa manjim zakašnjenjima. Ovoga puta
počela je tačno u dvadeset dva sata i dva minuta kada je glas iz zvučnika
objavio kraj druge, a početak treće smene. Hromirana vrata su se otvorila, a
kroz njih je pohrlila horda mladih žena obučenih u bela radna odela. Sa druge
strane vrata mirno su čekale gupice žena da se izlaz oslobodi da bi mogle da
odu svojim kućama. Na sebi su imale bela odela sa mrljama od krvi i parčiće
mesa na prevojima. Većina je gledala u pod, a samo neke su tiho i prestrašeno
posmatrale čoveka u crnom odelu kako prilazi jednoj od žena i uručuje joj
pismo. Na koverti je velikim crvenim pečatom otkucano: "Služenje na
frontu".