Neke misli

Објавила Puff , петак, 29. јун 2012. 03:10


(Kao što kaže čika Antić - Ne grickaj kao miš dane.)

Ćuti! Ne moraš da kažeš nešto samo da bi rekao.
Svima su usta puna reči, pljuju ih po asfaltu.
A zar je tako bitno pričati?
Nekada je dovoljno znati da si čekao.

I pleši, baš onda kad na podijumu nikoga nije
Zašto čekati druge da započnu život
Umeš to i sam, znam te.
Često u hrabrosti čitava draž tog plesa se krije.

Nisu dobri svi,  možda ti se samo pričini tako.
Čar da sam shvatiš one koje nužda na dobrotu tera
Na tebi je da odlučiš šta i kuda s njima
Ne moraš biti virtuoz, al’ nije ni lako.

Zaboravljaj samo one nevažne stvari
Koje nisu promenile tvoje biće
Znam, premalo ih je.
Ipak ta tvoja duša za svaku sitnicu mari.

A oproštaj, gde je?
Misliš, svima je lako da nastave dalje
Osvrni se, za neke, probaj da razumeš
Ni sunce sebično svakoga ne greje.

I u svom tom plesu, po žeži ili kiši
Sapletni se i padni, pogledaj u dno.
Dogadja se često.
Ali ustani, skini prašinu sa sebe, nasmeši se i diši!

U inat bajkama

Објавила Puff , уторак, 26. јун 2012. 19:53


(samo neke gluposti)

Stajala je na rubu obale, bosim stopalima osećala glatkoću mokrih kamenova koje su talasi zapljuskivali. Nebo je bilo tamno ljubičasto, sa pikselizovanim kružićima, kako samo u stripu može i da bude. Na brzinu pogleda iza sebe i vide mračno osenčenu šumu dokle god joj je pogled dopirao. Iznad glave joj se pojavi mali oblačak sa ispisanim mislima. Nasmeja se. Ma koliko dugo bila u ovom svetu uvek ju je iznova pričinjavalo iznenađenje to što se svuda vrzmaju oblačci za razgovor i misli.
Pogleda opet u svoje bledoružičaste ruke i prasnu u smeh. Papirno sunce ne može ništa njenoj koži! A oduvek je maštala o tamnoj preplanuloj koži i nekoj plavoj kosi i licu bez pega. Umesto toga zaglavila je na ovom čudnom mestu sa riđom kosom i pegavim tenom.
Pokupi par kamenčića i napravi nekoliko žabica koje su u trenutku padanja izazvale vrtlog crnih linija po modroj vodi. Iznad glave joj se opet pojavi oblačić. ” Кажу да је неким људима једина сврха у животу да оду. Пре или касније они једноставно испаре, мада се могу  понекад вратити, али на кратко. Рођени су да недостају, да се помињу у разговорима са уздасима и носталгијом како је некад било.“
Ona je nestala. Nikako namerno, jednostavno je bila uvučena u ovaj svet i od tada pokušava da se izbavi iz njega. Nije bilo superheroja, tajnih agenata, unajmljenih detektiva, samo osenčeni predeli i papirno more. Čak ni u stripovima čuda ne postoje. Najtužnije od svega što ne postoji zvuk. Bez muzike, šuškanja, smeha, samo šarena onomatopeja.
Bezbroj stranica sa mislima i šetnjom kroz pejzaž nebo se lagano spajalo sa morem, senke su postajale teže i nekako crvenije. Kao da se spremao kraj.
Oblak iznad njene glave se proširivao, nekad zauzimao polovinu prizora, nekad se sramno skupljao u uglu slike. Kad nema prigodnog razgovora onda misli caruju! Možda je pronađe među nekim prašnjavim stranicama, ili na polici neke knjižare... Možda sama uspe da se izbavi.
Samo nikako nije znala da li na poslednjoj stranici stoji tekst u kome piše da je nastavak u sledećem broju ili je velikim crnim slovima označen kraj.



Fabrika (Pitanja)

Објавила Puff , понедељак, 18. јун 2012. 02:26


Stan je izgledao normalno. Ni traga od provale, krađe ili bilo čega nasilnog. Silno se iznenadila, u svojoj glavi je već stvorila sliku obijene brave, krvlju umrljanog tepiha i drugih grozota. Opet se zapitala da nije otišao na neki preko potreban odmor. Jedino što joj je odudaralo od čitave slike njegovog savršeno uređenog stana je bio radni stočić na kome je preko gomile knjiga ležao ukrasni papir i makaze za hartiju.
Pomisli kako je nekome spremao poklon, nije mogla, a da se ne zapita da taj poklon nije za nju.
„Možda je sve to maska. Ko zna šta je uvijeno tim trakama i šarenim papirićima.“
Par sati nakon toga stajala je ispred iste one zgrade gde su se poslednji put rastali i gledala na gore. „Mora da je ostavio nešto iza sebe što nisam primetila.“
Bilo joj je neverovatno kako se čitav stančić sa sve kavezima i smradom ispraznio za manje od dva dana. Sve je nestalo! I pacovi i računar, čak i ustajali mirisi su nekako izbledeli. Vršljala je još desetak minuta po praznom prostoru, a zatim se uputila kući.
„Nikako nisu čista posla. Ko zna ko ga je oteo, a nemam kome da se obratim.“
On je bio ilegalni doseljenik, njegovo postojanje je u zemlji bilo nemoguće dokazati, jer on nije ni smeo da bude u njoj.
Dok je ležala na krevetu sa hladnom krpom preko glave kroz mozak joj prostruji misao. „Šta ako sam ga ja izmislila?“ Ne bi joj bio prvi put da umišlja stvari.

Balada o repovima

Објавила Puff , среда, 13. јун 2012. 04:30


Pala je magična kiša. Ustvari, nije baš magična, ali ne ni ona, normalna, što lije svaki drugi božiji dan na ovoj zemlji. Prozvali su je magičnom jer je iza sebe ostavila neke posledice koje nisu baš normalne za kišu. Naime, ljudima su porasli repovi. Neki bi rekli- „Pa to je nemoguće!“, ali eto, to se upravo desilo i niko nije mogao da dokaže drugačije. Svaka osoba koju je dotakla kap, koja je popila česticu te kišnice koja se sliva u vodovod, je dobila novi, dlakavi rep.
I tako su se, sa novim dodatkom na njihovim telima, skupili ispred gradske opštine da većaju šta će.
Neki su dovikivali da je to Božiji gnev, drugi da su posledice ratova koji su prethodili, ali niko nije mogao da ospori uvrnutost situacije. Samo su zabrinuto mahali tim mlohavim visuljcima i puštali neizmenične uzvike besa, paranoje i sluđenosti.
Lokalni vlastelin se popeo na obližnji grumen zemlje, vidno zadovoljan jer više ne mora da koristi izjanđali štap, i pokušavao da smiri masu koja se spremala da digne kuku i motiku na nepostojeću silu koja je nagrdila njihovu estesku lepotu. Vikao je i vikao i konačno, umoran od svega, pošao putem svoje kuće.
Kako je dan prolazio, a odgovori nisu stizali, a kamo li rešenja, graja je ugušena, a narod se polako razilazio. U vreme polaska na konačište u malenom parku ispred većnice ostalo je samo par zagriženih osoba koje su verovale da se na ovakav događaj ne sme odgovoriti sleganjem ramenima.  Porasli su im repovi, zaboga! Ali na kraju, kad je noć već uzela maha, i oni su pošli svojim kućama vukući svoje repuljke po kišom orošenoj kaldrmi.
I tako, nakon par meseci navikli su na svoj novi pomoćni ud, naučili da barataju njime i da ga što bolje i spretnije iskoriste u za svoju dobit. Nikome više nije ni padalo na pamet da se buni, jednostavno su okretali glave i pravili se da su im repovi oduvek bili tu gde jesu. Zašto menjati nešto, zašto trošiti vreme kad i tako kako je može se postojati.
”A navika, šta je? Neka vrsta smrti.“

Fabrika (Nestanak)

Објавила Puff , четвртак, 7. јун 2012. 09:48


-Sigurno niste došli ovde da kupujete cveće.
-Ne.
-Pa? Koji je razlog?
-Potrebne su mi informacije o jednoj osobi. Znam da je svraćao ovde pre nego što je nestao.
-Pretpostavila sam da je to. Da, svratio je, kupio ukrasne trake, platio kešom i otišao. Vi ste sigurno deseta osoba ove nedelje koja je se raspituje za njega.
-Nije ništa rekao?
-Ne.
-U redu, hvala vam.
Pokupila je svoju torbu sa poda i krenula ka izlazu.
-Gospođice.- prodavačica je dozva- i mrmljao je nešto sebi u bradu, ali nisam mogla da ga razumem.
-Da, to je zbog brade.
-Molim?
-Ništa, hvala vam u svakom slučaju.
Izašla je na ulicu i omirisala vazduh. Čestice karija pomešanog sa polenom i fosforom sa šibica šetale su slobodno po uskim prolazima između zgrada.
Progurala se kroz grupu turista i vešto izbegla kurira na biciklu, a zatim uskočila u prvi autobus za predgrađe.

Fabrika (Početak)

Објавила Puff , уторак, 5. јун 2012. 06:05


(isprobavam nešta)

„Budi u osam časova kod telefonske govornice na uglu šesnaeste i trideset i prve ulice. Nemoj da kasniš. P.“
Pročitala je poruku još par puta, okrenula papirić i sa druge strane, da slučajno ne bi propustila nešto, a zatim nasula sebi duplu dozu konjaka.
Šta li je ovog puta smislio? Klackala je čašu među prstima dok je nogom tražila kućne papuče negde ispod radnog stola.
Sunce je napustilo grad, dok ga je čekala na dogovorenom mestu. Ugledala je priliku koja se žurnim korakom približavala, sve vreme se osvrćući oko sebe.  Prepoznala ga je po hodu. Uvek je zabacivao stopala ka unutra tokom hodanja, odavajući utisak trapave osobe.
-Stigla si? Odlično, ne bih se osećao baš prijatno da te čekam dugo ovde ili bilo gde.
-Ti si birao mesto. Ali ti se ne bi osećao prijatno nigde. Ne prati tebe niko, imaju mnogo veće face da love.- Ponovila mu je po hiljaditi put.
-Veruj mi, od skoro, imaju i te kakvog razloga za time.- Prošaptao je i krenuo niz ulicu.- Pođi sad, ovde nije bezbedno.
Peli su se uz drvene stepenice naizmenično stvarajući škripu koja ulegala u tošne zidove četvorospratne zgrade.
-Još jedan sprat i tu smo.
-Gde me uopšte vodiš? Nisam znala da si ljubitelj legla narkomana i siromašnih pacova, ako ih uopšte ima. Da sam pacov ni ja ovde ne bih živela.- Brbljala je u mrak.
-Samo ti budi tiha, nisam te poveo da pričaš o tome šta bi volela da budeš.
Umorno je uzdahnula i nastavila da ga prati dok ih je Mesec posmatrao kroz razbijeni prozor.
-Tu smo.- Stao je kraj zelenih vrata sa kojih se ljuštila farba i izvadio srebrni ključ.- Slušaj, sve što saznaš sad ostaje iza ovih vrata, to valjda znaš.
-Znam, znam, ti i tvoje tajne. Hajde, otključavaj, prehladno je ovde.
Ušli su u malu prostorijiu sa trpezarijskim stolom, i par slika koje su sablasno visile na zidovima. Ustajali smrad je ležao u svakom uglu ove neprovetrene sobe. Pokazao joj je rukom ka vratima na drugoj strani prostorije dok je pokušavao da zaključa ulazna vrata.- Tamo idemo.
Preskočila je crnu fleku na podu i otvorila vrata. Smrad u prostoriji se pojačao toliko da je na trenutak ustuknula pokušavajući da ručak zadrži u stomaku.
-Šta čekaš, ulazi.
-Ako si me doveo ovde da me ubiješ smradom, čestitam, umalo si uspeo!
-Ne viči, nego ulazi, nemam vremena za prepucavanja.
Ušla je,  čekajući sledeću naredbu dok je on tražio prekidač za svetlo po zidu.
Neonsko svetlo je zatreperelo iznad njih otkrivajući uzrok nesnosnog mirisa. Na desetine kaveza sa pacovima je bilo poslagano uza zidove prostrane sobe. Na sredini se nalazio veterinarski sto, a tik pored njega police sa kojekakvim bocama i flašicama. I u sred svog tog haosa, u uglu, prfektno čist radni sto sa kompjutrom na njemu.
-Ipak sam pogrešila, ovde pacovi zaista žive. Šta je, za ime sveta, ovo!?
-Rekao sam ti da ne vičeš. Polako, objasniću ti sve.- Prišao je kompjuteru, pritisnuo dugme i ekran je ubrzo počeo da treperi.- Treba mu malo vremena da se uključi. Taman da ti pojasnim.
Sećaš se kad sam na onoj tvojoj žurci, što si napravila za moje diplomiranje, razvio teoriju o kodiranju gena, to jest da svaki naš gen nosi podatke o bolestima koje ćemo imati, kako ćemo se ponašati i kako razmišljati?
-Da, bio si toliko napušen da si rasterao pola ljudi sa žurke.
-Ionako si samo i seronje zvala. Nebitno. Uglavnom, nešto kao programiranje čoveka. Da ako se promeni kod u genu on će imati drugačije osobine, fizičke ili psihičke, ili da se tako mogu izbrisati bolesti i poremećaji. E pa jutro posle te žurke sam došao do zaključka da je to moguće. Od tada radim na tome.
-Jebote, ti si lud. Od toga ima sigurno tri, četiri godine.- Trznu se na zvuk paljenja kompjutera i zaneme.
-Sad ću ti pokazati.- Seo je za računar i upalio neke programe iz kojih su izletali naizgled nasumični brojevi i slova.
-Ovo ti je čitav genetski kod pacova, ili ratusa, ako ćemo po latinski. Vidiš, iz ovoga mogu da vidim njegovo ponašanje, čak znam da će za par nedelja dobiti mikroplazmozu, i naravno umreti ukoliko ne dobije lečenje.
Bledo ga je gedala.- Ti si ozbiljan?
-Ne, držim ove glodare ovde čisto iz uživanja. Naravno da sam ozbiljan!
-Čekaj, i ti sad znaš kako će se taj miš ponašati i od čega će oboleti?
-I mogu to da promenim.
-Kako?
-Samo unesem izmene koje želim ovde, u ovaj program, i ondah krv koja je uneta kao tester ubrizgam natrag u pacijenta, to jest u onog pacova tamo. Naravno, ja to sad tebi uprošteno pričam.
-I izbrisaćeš bolest?
-Da, ako želim. Ili naterati ga da se ponaša kao pas. Ili promeniti mu boju očiju. Mogućnosti su nebrojene! Naravno, ne mogu da ga nateram da mu izraste novi ud, to je već nemoguće.
Dah joj je zastao na trenutak. Upravo je saznala informacije koje mogu promeniti čitavu nauku, dok je njen prijatelj nervozno kuckao po tastaturi.
-Želim to da vidim. Ne mogu da poverujem u sve to dok mi ne pokažeš.
-Da, i mislio sam da će tako biti. Šta želiš da mu učinim?
Zamislila se na par sekundi.
-Promeni mu boju očiju u zelenu. I nateraj ga da hoda na dve noge.
-Prednje ili zadnje?- Nasmešio se.
-Svejedno.
Klimnuo je glavom i nastavio kucati. Petnaest minuta kasnije pobedonosno je lupio rukom o taster i mašina pored kompjutera je tiho zabrundala. Ustao je i na postavio uplašenog pacova na metalni sto, a zatim iz mašine koja je sve tiše i tiše brujala izvadio epruvetu sa krvlju. Špricem je pokupio svu krv i ubrizgao je u glodara. Par sekundi kasnije pacov je počeo da se trese, dok mu je bela pena izlazila na usta.
-Uobičajno je to, ne brini.
Pacov se odjednom podiže na dve noge pokušavajući da skoči sa stola. Hitro ga je uhvatio i prineo njoj.
-Vidiš, ima zelene oči. Dodao sam i crvene tačkice radi podizanja uloga.
-Jebeni Miki Maus! Ne mogu da verujem! Ovo će promeniti čitav jebeni svet! Ti si genije!- Iznenada ga zagrli što je on iskoristio i na brzinu je poljubio u usta.
-Izvini, oduvek sam to hteo da uradim.
-Možda jesi genije, ali si takođe i najveća kukavica koju znam.-Nasmeja se.- Čekam na ovo već tri godine.
-Tu si možda u pravu. Izvini za čekanje.
-Nema veze.-Poljubi ga još jednom.- A sad, šta ćemo za ovo? Ovakav program će izbrisati sve bolesti na svetu, jebote, zaslužuješ Nobela. Dobićeš Nobela!
-Ovo ne sme izaći iz ovog stana. Ne još. Ako sve što znam dospe u pogrešne šape možeš da zamisliš šta će se dogoditi.
-Naravno, sve što kažeš.
-Hajmo sad odavde, moram da vidim kome smem da verujem, a to neće biti prosto.
Izašli su iz zgrade poljubili se i otišli su suprotnim pravcima.
Tu noć nikako nije mogla da zaspi. Kako je uopšte moguće to što je večeras doživela? Čitava medicina je pala u vodu! Više neće postojati bolesti, toliko ljudi će izgubiti poslove, a opet toliko nacija će preživeti. Koliko je dobar taj pronalazak toliko je i loš. Svet će biti prenaseljen, nova super rasa će biti stvorena. Umovi se mogu kontrolisati, menjati ponašanje ljudi, stvarati roboti. Tek tad je shvatila zašto je toliko nepoverljiv i paranoičan, sve ovo može dovesti svet i do propasti.
Na kraju se setila poljupca za laku noć i utonula u pitki san.
Čim je ustala pokušala je da ga dobije na telefon. Ostavila je da zvoni do kraja, a zatim čula poznati zvuk prekidanja veze. Znala je da nešto nije u redu.