Šuma
Објавила Puff , субота, 15. септембар 2012. 12:37
(Prilično star tekst, za koji sam mislila da je izgubljen.)
Stajala sam na sredini
proplanka, okužena tako gustom šumom da se početak jedne krošnje nije mogao pogledom
odvojiti od kraja druge. Trava je bila sitna, kao da ju je neko upravo pokosio.
I jesu, sitne divljači su često dolazile na ispašu, a i par pastira je dovodilo
svoju stoku upravo tu da ih nahrani svežom detelinom. I moja baka je često posećivala
tu livadicu, dovodeći par krava da pasu, jer taj proplanak je bilo najbolje
mesto da se pobegne od sveta. Eto, ja sam stajala tu i oštrim nožićem pravila
čačkalicu od parčeta borovog drveta koje sam pokupila sa zemlje par trenutaka
ranije. Švajcarski nož je vešto poskakivao po neravnoj površini drveta,
terajući ga da ispusti smolu po mojim prstima. Nakon par minuta čačkalica je
bila gotova. Ponosno je podigoh u vazduh, a zatim je smestih u ugao usta,
pridržavajući je zubima. Tu naviku sa čačkalicom sam uvek iskorišćavala kad
dođem na selo, glumeći nekog pustolova ona mi je davala osećaj kao da stvarno
pripadam svetu divljine.
Osvrnuh se oko sebe i pogledah u nebo. Sunce je
bilo visoko iznad mene, davajući mi još par sati svetla da izađem iz tog
zelenog lavirina. Svaki put bih znala put do proplanka, a uvek mi se povratak
činio komplikovaniji. Strah od ostajanja u šumi po mraku mi je ulivao nervozu i
nesigurnost. Zaputih se pravo, vešto zaobilazeći pale grane i bodljikavo
grmlje. Pola sata nakon odlaska sa proplanka našla sam se u skoro potpunom
mraku. Krošnje drveća su bile toliko guste da se svetlost probijala ne odozgo
već sa strane. Grane bliže zemlji bile su potpuno suve, usled nedostatka
svetlosti, a od trave nije ostalo ni naznake. Srce je počelo sve jače da lupa,
označavajući dolazak panike. Disanje mi se ubrzalo, a dlanovi oznojili, bila
sam spremna da udarim u plač kad na par koraka ispred sebe ugledah sveže
utabanu stazu. Brzo se pribrah i laganim korakom krenuh duž staze. Posle dobrih
petnaest postalo mi je malo čudno zašto je oko mene bivalo sve tamnije. Par
senki se razmotavalo oko stabala, dok se put sužavao i bivao okružen slomljenim
granama i stablima. Najednom nešto je duboko prolomilo ispred mene. Ogromna sena
se izvila na sred puta, lomeći za sobom par stabala i preprečujući mi put. Dah
mi se potpuno zaustavio dok sam gledala kako stvorenje duboko diše, pri svakom izdisaju izbacujući oblak
prašine. Divlji vepar, veličine mrkog medveda na samo par metara od mene je
polako zarivao svoje kljove u zemlju, spremajući se za napad. Nisam uspela ni
valjano da potrčim, a masa od preko dvesta kilograma je već jurila ka meni.
Kroz glavu mi je samo prošlo da neću uspeti da
pobegnem kroz sav taj mrak i da je tu moj kraj. Trčala sam krvnički, ne
uzimajući dah, preskakala svaku prepreku, ne obazirući se na pocepanu odeću i
oguljenu kožu koju mi je šuma cepala. Stvorenje je i dalje pobesnelo jurišalo
za mnom, i nažalost već me sustizalo. Posle par minuta suludog sprintanja kroz
rastinje šuma je polako počela da bledi, kao i moja svest. Probudila sam se na
obronku šume, krvavog lica i pocepane odeće. Verovatno sam se onesvestila na
samoj padini, skotrljala se niz livadu i tu ostala. Divlja svinja se vratila
natrag, ostavljajući me sa neobrisivom traumom i za dlaku izbegnutom smrću.
Osetila sam krv kako se sliva niz bradu i
shvatila da se čačkalica, koja je i dalje bila u mojim ustima, zarila duboko u
desni. Ležala sam još sat vremena posmatrajući nebo, naizmenično smejući se i
trzajući usled straha. Izbegnuti smrt za tren.
I nikako ne mogu da se setim da li je to veče
nebo bilo plavlje, a trava zelenija, ali sa sigurnošću mogu da kažem da je život
imao ukus krvi.
Постави коментар