Smrt

Објавила Puff , субота, 15. децембар 2012. 14:38


Noćas, dok mesec tiho žubori kroz tamu,
Umire pesma, umiru ruke,
Ostavljaju me samu.
Oči se sklapaju, odnose sve,
Smeh, mirise i kap rose na obrazu mekom.
Usne mrtvom vriskom teraju život,
Dozivaju noć da uđe u njih.
Kosa je mirna, ne pravi zvuke mirisnog vetra,
Leži i čeka da pođe u smrt.
Ruke se grče, hvataju vazduh, grabe želje,
Snove daleke, ulice puste, al’ sve se sliva...
Možda nisu sanjali to,
Da ne ostave trag,
Da prođu tiho bez opažaja,
Bilo je jače od njih.
Kada je zaspao više se nije probudio, nikad.

Danas sam...

Објавила Puff , понедељак, 10. децембар 2012. 13:43


Danas sam ustala iz kreveta. Jutro je bilo bezlično, kao i svako drugo. Sunce nije davalo znake života jer se verovatno umorilo od borbe sa oblacima za prevlast nad nebom. Sišla sam do kuhinje i skuvala kafu, nasula je u belu šolju i srkala tekućinu dok je na radiu prolazio blagi džez. Telefon nije zazvonio, protestuje već duže vreme. Negde oko pola dana sam odlučila da napustim pidžamu i uskočim u crni kaput. Crna boja je lepa, označava samoću i samostalnost.
Tramvaj je truckao dok se para lelujavo dizala iz sahtova po ulici. Petnaest do pet. Saksofon je mrsio note sa krošnjama koje su se savijale pod vetrom. Divan prizor grada koji umire. Sišla sam na poslednjoj stanici, prešla ulicu i sačekala taj isti tramvaj, samo u suprotnom pravcu. I dalje je lagano truckao, samo što je ovaj put bio opustošen i jadan.
Negde na pola puta napustih gvozdeni prevoz i priđoh prvoj trafici. Ubrzo sam listala crno beli strip u kome je junak bezuspešno pokušavao da spasi svet. Nekako nikako da shvati da svetu nema spasa. Udaranje činela na bubnju je ritmično pratilo lepršanje mantila sivih prolaznika. U daljini ugledah mirise koji su odavali pekaru i vruć hleb. Devetnaest časova.
Par ljudi je stajalo u krugu,  sa njima i ja. Kroz tamne obrise pokušah da shvatim njihove priče. Sene su crnele, i svi su se nekako odaljavali, gubeći se u magli i senci okolnih zgrada. Smeh u pozadini je uobličavao njihov razgovor, pridajući mu neku nemarnu notu. Odlučih da zveckanjem ključevima u džepu prekratim vreme. Ubrzo me melodija sa klavirskih dirki isprati u mojoj odluci. Deset i deset, savršen krug. Uputih se ka svome stanu.
Svetlo je blago tupelo iz ugla sobe, dok se večera grejala u pećnici. Okrenuh novu stranicu i stadoh motriti slova. Blago zakrivljenja, ispisana teškim mastilom. Više ni knjige ne prave kao nekad. Još jedna pobeđena strana, a napolju je noć polovila kroz mrak. Stadoh plesati sa sobom, dok je umorni džez usporavao ritam. Scena je bledela, ostavljajući za sobom samo mrke sene i sivi prah.
Danas sam sahranila nekog. Ne verujem da će se vratiti.
Sutra verovatno neću da ustajem iz kreveta.


Gluposti

Објавила Puff , уторак, 4. децембар 2012. 03:05


Hodaš ulicom, gledaš izloge sa robom koja ti nudi izbavljenje. Sve te divne stvari koje ti ne trebaju pokušavaju da ti dokažu da ne možeš bez njih. Plačnim glasom ih moliš da postanu tvoje da bi onog trenutka kad to zaista postanu shvatio da ti zapravo i ne trebaju. Oh, ironijo, prekini da se igraš Ne ljuti se čoveče sa svetom!
Onda se naoružaš sarkazmom, zadeneš par vickastih odgovora za pojas i kreneš napred. Neko ti se obrati, a ti ispališ metak u njega i ostaviš ga da se pita da li si zaista mislio to da je svet sjajno mesto. Ili bar misliš da se pita. U stvari tom nekom puca pojas za tebe i zaboravio te je onog momenta kad si napustio njegov vidokrug.  Ali to su ljudi, svako u drugima traži sebe. I onda nađeš nekoga ko je, za divno čudo, okrenut tebi, i tu nastane problem – tebi nije stalo. Jer igrati se mačke i miša, to nam je u prirodi.
I sve to tako ide u krug dok ne umreš. Ili svet umre za tebe. Onda lepo odeš u pećinu, onako pustinjački, gajiš mahovinu, pljuješ na zid, crtaš nožnim palcem po pesku. I bude ti lepo. Zapravo sediš u sobi i bleneš u plafon. Jer pravih pećina sačuvanih za tvoje umobolničke pohode nije puno ostalo, zato je na snazi mašta i mentalna pećina.
A svet se i dalje okreće, onako kako mu je predviđeno u udžbeniku iz Prirode i društva. I ljudi i dalje žive, a ni apoklaipsa nije blizu. Ti dođeš kući, ako je imaš, i sedneš na krevet i zgrabiš rukama prekrivač, sve u besu jer se ništa promeniti neće! Čak ni ako radiš, ili putuješ, ili ležiš u pećini. Poželiš da si Atlas, samo da možeš da spustiš ruke i pustiš da se nebo sruči na zemlju, čisto da začiniš stvari. Ali nažalost ništa se ne desi.
I posle neko neka kaže kako je lepo kad si starmao. Pobogu, imaš šesnaest godina, a čitaš knjige za odrasle i Gadafi ti je uzor, i ne možeš noćima da zaspiš jer razmišljaš. Umesto da se iskradaš iz kuće, piješ i igraš se žmurke na groblju. Iglu za pletenje u ruke, čist ubod pod očni kapak i momentalna lobotomija, čisto da malo prodrmaš stvari. Možda i bude bolje. Gledaš naučno zabavne emisije na televizoru i umišljaš da si bog opšte informisanosti. Svakako bolje.
I na kraju kupiš sve te stvari koje te dozivaju, odeš u pećinu, gurneš sav taj narod što te iritira u provaliju, i sedneš na krevet i upitaš se – Šta sad?

Konj

Објавила Puff , субота, 1. децембар 2012. 18:58


Shvatio je da ne postoji onog trenutka kada je rukom pokušao da zamrlja zamagljeno staklo. Mahao je i mazao prstima ali ništa iza njega nije ostalo. To ga je prilično deprimiralo. Satima je stajao u uglu prostorije i pokušavao da shvati kako neko ko je čitav život bio može da nestane. Samo da ispari, da ga ljudi ne primećuju i da ne može rukom da crta po zamagljenom staklu. Prokletstvo! Pokušao je da udari pesnicom o zid, onako u besu, kao što je video da su mnogi pre njega radili, ali ništa. Nikakav osećaj, nijedna ogrebotina na zidu. To ga još više ražesti, te uze bacati stvari po prostoriji. Ništa se ne razbi, niti se šta promeni. Završio je klackajući se u ćošku sobe, ponavljajući besmislice sebi u bradu.
A sve je počelo tako što se požalio prijatelju kako počinje da ne oseća. Prijatelj ga posavetova da se isplače, bar na kratko, na šta mu ovaj odgovori: ”Nemam vremena za suze.”

Zašto pišem

Објавила Puff , четвртак, 29. новембар 2012. 22:19


(Nešto za nekog)

Sedela je za ovalnim hrastovim astalom, nagnuta nad parčetom hartije koje se presijavalo pod svetlošću sveće.
Umoči penkalo u mastionicu i stade ispisivati redove slova pod sobom. Ubrzo uspori i oslušnu oko sebe. Sat je odavno pokazivao jutro, dok je napolju sunce i dalje spavalo. Strese se pod pomisli da novi dan treba dočekati trezna, nemoćna da se opije pod nedostatkom knjiga prkladnih za to. Nastavi da piše velike reči, koje će možda nekome pomoći da zamagle stvarnost kao što su njoj drugi pisci pomagali godinama unazad. Hartija se uskoro popunila crnim crticama i linijima koje su zaokruživale jednu priču.  Nije bila velika priča, tekst čak ni dostojan pominjanja među živim stvorovima, ali nekako joj je donosio mir, znanje da stvara.
Dok je ustajala laktom zakači mastionicu i ona se prosu svuda po hrapavoj površi stola, grabeći svojim pipcima sve ispred sebe. Brzo je podigla papir sa tekstom sa koga se cedio malopređašnji trud. Bespomoćno uzdahnu i sahrani svoju priču na dnu kamina koji je grejao u uglu sobe.
Uze novu hartiju i sede za drugi kraj stola, a zatim prođe penkalom po površini gde se mastilo i dalje slivalo i nastavi pisati. Nova priča beše gotova! Opet se samozadovoljno nasmeja i baci hartiju na gomilu papira koji je ležao u uglu.
Kad je završavala poslednje reči sunce je bilo visoko na nebu trubeći o novom danu. Ustade, proteže se i pogleda ka stolu. Na masnom papiru je velikim slovima pisalo- stvaram jer mi nije stalo.

Svađe

Објавила Puff , четвртак, 1. новембар 2012. 16:40


Gledala sam ga dok je sipao kipeću kafu u svoju omiljeni šolju. Uvek je to fascinantno radio. Držao je lonče u levoj ruci i nekako preko šake, naopačke, centrirao šolju ispod. Da se čovek zapita kako ne ispoliva sebe i sve okolo. Ali ne, nasuo je kafu, omirisao sadžaj i pogledao me.
-Znaš, htela sam da porazovaramo.- rekoh.
-O čemu? Nešto se dogodilo?- promrmlja dok je srkao vrelu tečnost.
-Trudna sam.
Na trenutak se zagrcnu i uputi mi najiznenađeniji pogled na čitavom svetu.
-Nemoguće! To je nemoguće, pa pobogu, nemoguće je!
-Pa i nije baš. Za Novu godinu si jedva znao da zaključaš vrata od kupatila, a kamo li da staviš kondom. A i posle toga nismo bili baš oprezni.
-Jebote, ne mogu da verujem! Kakva ludnica.
-Šta se toliko iščuđavaš, kao da i sam nisi znao da se ovo može dogoditi.
-Naravno da ću da se se iščuđavam, kad si jebeno trudna!
Bacio je šolju o zid i krenuo da šeta napred nazad po sobi dok se tekućina slivala duž belog zida.
Pomislih na sva sranja koja mi je priredio prethodnih godina, svaki izliv besa i bacanje stvari koje sam doživela, ovaj i nije bio toliko traumatičan. Iz dna mozga se poče buditi neka uspavana mržnja prema njemu i nivo besa u krvi stade se povećavati.
-Skote jedan besramni, kako smeš tako da reaguješ! Kao da sam samo ja kriva za ovo! Ako ne želiš dete sa mnom reci i otići ću bez pogovora! Nemoj samo molim te glumeti iznenađenu osobu jer oboje dobro znamo koliko smo pazili!
Naglo je skočio, uhvatio me za ramena i podigao visoko. Na trenutak sam čula kako mi kosti krckaju pod neprirodnim položajem i pritiskom u kojem su se našle.
-Još jednom vikni na mene i ubiću Boga u tebi, jebena kurvo!
-Što, da nećeš možda da me zadaviš i zakopaš negde. Daj, svi znamo kolika si ti pičkica ustvari. Samo znaš da bacaš stvari i vičeš bez razloga.
Lice mu je prelazilo iz bele u crvenu boju.  Uhvatio me je za ruku, povukao ka ulaznim vratima, besno ih otvorio i gurnuo me napolje. Nažalost, noga mi je zapela za prag usled brzine i skotrljah se niz stepenice. Ošamućeno podigoh pogled ka njemu, a zatim osetih zaslepljujuć bol u stomaku i krv koja se slivala niz moje butine.
Pogledah ga još jednom i promumlah- Jesi i ovaj put pazio?
Nasmejao se i...

...zalupio sam vrata dok je ona ležala u lokvi krvi. Naslonio sam se na zid i duboko udahnuo. Ko je jebe kad sam sterilan.

Ožiljak

Објавила Puff , уторак, 23. октобар 2012. 03:38


Pažljivo ga je posmatrala. Imao je ožiljak duž čitave desne strane njegovog lica. Neuspešno je pokušavala da uhvati pogledom odgovor da li se kada trepne taj isti ožiljak nastvalja preko očnog kapka i prostora koji je zaklanjao trepavicama. Želela je da pređe prstima preko te ružičaste kože, da oseti svaku neravninu i ispupčenje koje mu je ta kobna uspomena ostavila. Samo je htela da zna šta se iza te oštećene kože krije, misleći da će ga to barem malo približiti njoj. Htela je da misli da mu je to stanje u kom se nalazio neka logična posledica koje nije mogao da se otrese. Trauma iz detinjstva koja ga je isekla i spolja i iznutra. Nije mogla sa shvati da neko može prirodno biti takav kakav je bio on.
A on se ponašao kao da nije svestan sebe. Često bi potpuno ravnodušno zapitao osobu u šta gleda, iako je ta ista osoba bez imalo učtivosti parala pogledom njegovo lice. Valjda se posle dugog niza godina stvori navika. Srasteš sa njom, kao što bi rana srasla onako kako je prespojiš koncem za ušivanje,
Jednom, eto, dok su šetali ulicom, razgledajući izloge i hvatajući miris pekara i prženih kestenova, zapitala ga je, sasvim bezazleno, čemu sve to.
Pogledao ju je bez tračka nade u očima, namignuo, pokazujući pravu liniju koja se ipak nije zaustavljala očnom jabučicom, okrenuo se i otišao.
Ostala je na sred ulice, dozvoljavajući užurbanoj masi da je gura dok je pogledom tražila izlaz.
Neke stvari je možda bolje i ne saznati.

Kad si sam

Објавила Puff , понедељак, 22. октобар 2012. 20:37


Ovo je već peta godina kako ne živim u svom  rodnom gradu. Isprva, bilo je čudno da nema ko da ti opere veš, spremi doručak, da ne moraš da smišljaš izgovore zašto si ostao van kuće posle ponoći, jednostavno nikoga nije briga. Možeš preležati čitavu sedmicu i sve što će svet od tebe tražiti jeste da platiš račune i ne praviš preveliku buku u sitne sate. Retko kad me začudi priča da neko nestane i da ga mnogo kasnije pronađu sa pola tela u tečnom stanju na dnu stepenica u svojoj kući jer se slučajno okliznuo i pao niz njih, ali nažalost nije imao ko da čuje njegove parališuće vapaje. Meni bi to moglo da se dogodi. Em što sam trapava do zla boga, em ne verujem da bi iko primetio da me nema par dana. Mana situacije kad živiš sam i radiš od kuće.
Zato često u posetu zovem kojekakve ljude, čisto da ubiju monotoniju i rasteraju zle duhe koji se nakupe po prašnjavim ćoškovima. Najređe od svih osoba koje poznajem kod mene su dolazili moji roditelji. Nekako, kad se iseliš iz njihove kuće uvek im ostane to da ti baš trebaš da dolaziš kod njih u posetu, a ne obrnuto. Mama je pak ponekad i govorila kako će, ako ne sa ocem, onda sama sesti u autobus i doći na par dana, da vidi taj veličanstveni grad u kome joj ćerka stvara novi život. Oca je iskreno zamarala čitava poslovna gungula koja je kao puna košnica danonoćno zujala po velegadu. Umeo je da me satima ubeđuje kako sam posle fakulteta trebala da napustim grad i odem na imanje kod bake i deke ili barem se vratim u rodni grad. Njegove neostvarene želje da ima seosko domaćinstvo prečesto je projektovao na mene. U stanu od 40 kvadrata, gde sam odrasla, nije imao mesta za svoja pecanja, engleske travice i plastove sena umesto kreveta. Ta nagovaranja sam mu uvek opraštala pod parolom razumevanja nečijih pustih snova.
Tih par prethodnih meseci sam sve ređe i ređe dolazila kući. Čak i posle pet godina ne življenja u tom stančiću on je i dalje bio kuća za mene, a trenutnu i imenom pravu kuću u kojoj sam živela sam uvek referisala kao stan. Ironija. Ili možda samo nesvesno rasuđivanje.
Mojima je smetalo, u početku, što sam daleko, i to što sam prepuštena koliko toliko sama sebi. Više nisu mogli da me oslovljavaju kao svoje dete, naravno da sam im to i dalje bila, ali nekako nisu više to izgovarali sa toliko sigurnosti. Kad si svoj čovek ne možeš i da budeš nečije dete, to je tužna istina.
I posle mesec dana ne javljanja reših da ih okrenem. Telefon je zazvonio par puta, a zatim se čulo blago krckanje i jedno rasejano „Halo“. Majka. Sigurno sam je prekinula u pola čitanja nekog od njenih ljubavnih romana.
Uobičajno je pozdravih, a zatim upitah kako je i šta ima novo, i umesto prikladnog odgovora dobih „Mislim da ste pogrešili broj.“ i bledo “tup“. Bilo mi je potrebno par minuta da se oporavim od šoka. Svi u mojoj porodici su tako dramatični.
Posle par pokušaja, moja maja, za koju sam ja očigledno bila stranac, predala je sulšalicu mom ocu koji mi je očitao bukvicu počevši sa „Mlada damo“ pa sve do „Ako nas ne ostavite na miru intervenisaće policija.“
Prililčno ubeđena da su prvoaprilske šale demode kod mojih, uputih se prvim vozom svome domu. Nepotrebno je reći da sam dobila zabranu prilaska i uput za psihijatriju usled umišljanja da su moji roditelji zaista moji roditelji. Nekako sve se izbrisalo. Dva stranca su stajala na ulazu u zgradu gde sam kao mala igrala školice, i dok je tata zabrinuto grlio mamu koja mu je plakala u rame, mene su dva policajca odvlačila u njihov službeni auto. Ostatak dana sam provela u pritvoru pravdajući sebe i gurajući ludilo koje su mi policija i lokalni psiholog nabacili pod krevet.
Izmislila čitavo porodično stablo, pobogu, takve optužbe je smešno čak i izgovoriti, a kamo li uperiti ih u nekog! Ali eto, niko od moje rodbine me se ne seća, koreni su mi zatrti. Kao da me je neko napisao i stvorio, takvu bez prošlosti. To je teško za sažvakati, ali tako je.
I sad sedim sama željna ljudi koje sam zaboravila, a dovoljno socijalno čudna da i one osobe koje upoznam ne nateram da me zapamte. Karma je opasna stvar. I eto, izgleda ako ne održavaš svoje veze sa spoljnim svetom one se mogu izbrisati. Čak iako misliš da su neizbrisive kao roditeljska ljubav. I to je tužna istina.

Šuma

Објавила Puff , субота, 15. септембар 2012. 12:37


(Prilično star tekst, za koji sam mislila da je izgubljen.)

Stajala sam na sredini proplanka, okužena tako gustom šumom da se početak jedne krošnje nije mogao pogledom odvojiti od kraja druge. Trava je bila sitna, kao da ju je neko upravo pokosio. I jesu, sitne divljači su često dolazile na ispašu, a i par pastira je dovodilo svoju stoku upravo tu da ih nahrani svežom detelinom. I moja baka je često posećivala tu livadicu, dovodeći par krava da pasu, jer taj proplanak je bilo najbolje mesto da se pobegne od sveta. Eto, ja sam stajala tu i oštrim nožićem pravila čačkalicu od parčeta borovog drveta koje sam pokupila sa zemlje par trenutaka ranije. Švajcarski nož je vešto poskakivao po neravnoj površini drveta, terajući ga da ispusti smolu po mojim prstima. Nakon par minuta čačkalica je bila gotova. Ponosno je podigoh u vazduh, a zatim je smestih u ugao usta, pridržavajući je zubima. Tu naviku sa čačkalicom sam uvek iskorišćavala kad dođem na selo, glumeći nekog pustolova ona mi je davala osećaj kao da stvarno pripadam svetu divljine.
Osvrnuh se oko sebe i pogledah u nebo. Sunce je bilo visoko iznad mene, davajući mi još par sati svetla da izađem iz tog zelenog lavirina. Svaki put bih znala put do proplanka, a uvek mi se povratak činio komplikovaniji. Strah od ostajanja u šumi po mraku mi je ulivao nervozu i nesigurnost. Zaputih se pravo, vešto zaobilazeći pale grane i bodljikavo grmlje. Pola sata nakon odlaska sa proplanka našla sam se u skoro potpunom mraku. Krošnje drveća su bile toliko guste da se svetlost probijala ne odozgo već sa strane. Grane bliže zemlji bile su potpuno suve, usled nedostatka svetlosti, a od trave nije ostalo ni naznake. Srce je počelo sve jače da lupa, označavajući dolazak panike. Disanje mi se ubrzalo, a dlanovi oznojili, bila sam spremna da udarim u plač kad na par koraka ispred sebe ugledah sveže utabanu stazu. Brzo se pribrah i laganim korakom krenuh duž staze. Posle dobrih petnaest postalo mi je malo čudno zašto je oko mene bivalo sve tamnije. Par senki se razmotavalo oko stabala, dok se put sužavao i bivao okružen slomljenim granama i stablima. Najednom nešto je duboko prolomilo ispred mene. Ogromna sena se izvila na sred puta, lomeći za sobom par stabala i preprečujući mi put. Dah mi se potpuno zaustavio dok sam gledala kako stvorenje duboko  diše, pri svakom izdisaju izbacujući oblak prašine. Divlji vepar, veličine mrkog medveda na samo par metara od mene je polako zarivao svoje kljove u zemlju, spremajući se za napad. Nisam uspela ni valjano da potrčim, a masa od preko dvesta kilograma je već jurila ka meni.
Kroz glavu mi je samo prošlo da neću uspeti da pobegnem kroz sav taj mrak i da je tu moj kraj. Trčala sam krvnički, ne uzimajući dah, preskakala svaku prepreku, ne obazirući se na pocepanu odeću i oguljenu kožu koju mi je šuma cepala. Stvorenje je i dalje pobesnelo jurišalo za mnom, i nažalost već me sustizalo. Posle par minuta suludog sprintanja kroz rastinje šuma je polako počela da bledi, kao i moja svest. Probudila sam se na obronku šume, krvavog lica i pocepane odeće. Verovatno sam se onesvestila na samoj padini, skotrljala se niz livadu i tu ostala. Divlja svinja se vratila natrag, ostavljajući me sa neobrisivom traumom i za dlaku izbegnutom smrću.
Osetila sam krv kako se sliva niz bradu i shvatila da se čačkalica, koja je i dalje bila u mojim ustima, zarila duboko u desni. Ležala sam još sat vremena posmatrajući nebo, naizmenično smejući se i trzajući usled straha. Izbegnuti smrt za tren.
I nikako ne mogu da se setim da li je to veče nebo bilo plavlje, a trava zelenija, ali sa sigurnošću mogu da kažem da je život imao ukus krvi.

Stan

Објавила Puff , среда, 12. септембар 2012. 23:30


Tada smo već neko vreme tražili savršen stan za nas dvoje. Neki kutak koji bismo mogli nazvati svojim. Nakon par meseci potrage našli smo stančić na uglu dve ulice, koji je gledao na malu katedralu sa jedne, i staru, u viktorijanskom stilu, zgradu sa druge strane. Imao je dve prostorije, hodnik i kupatilo. Sasvim dovoljno za dvoje. Manju sobu smo pretvorili u spavaću, a veća je bila soba po potrebi, radna, kuhinja, trpezarija, dnevna, uglavnom sve ono što prostorno nismo mogli da raspodelimo u to malo kvadrata. On je često putovao po zemlji, radeći albume prirodnih bogastava naše zemlje, što je meni davalo više prostora za završetak doktorske disertacije na temu paranormalnih aktivnosti i uticaj istih na ljudsku psihu.
Prvih par meseci naši životi išli su planski oslobođeni drame koju smo, kako smo je u prošlosti previše kušali, oboje mrzeli. Onda je muzika počela. Neko bi u sred noći puštao operske arije, ne glasno već taman toliko da onemogući spavanje čak i onima sa tvrdim snom. Nikad nisam bila protiv ijedne vrste muzike, a pogotovu ne protiv opera i klasike, ali nakon mesec dana torture morala sam učiniti nešto. Požalila sam se predsedniku stanara koji je samo bledo slegnuo ramenima. Naravno, moj dragi muž nije bio tu, pa mu je svo moje žaljenje i kukanje delovalo razmaženo i apsurdno.
Ubrzo trajanje muzičkih numera se pojačavalo, kao i glasnoća. Namanje dva sata dnevno i do tri sata noću Marija Kalas bi svojim usplahirenim glasom tutnjila kroz hodnike naše zgrade. Uzalud sam se žalila, zvala čak i policiju, niko izgleda nije ni uspevao da čuje sve te sonete ispevane sopranskim glasom jedne operske dive. Na kraju sam odredila cilj – pronaći stan i stanare koji puštaju muziku, otići do njih i zamoliti ih da prekinu to mučenje. Za divno čudo nakon uporne pretrage i iscrpljujućeg slušanja tročasovne arije shvatila sam da muzika dolazi iz zgrade preko puta. Stan se nalazio tačno naspram našeg, visoki prozori prostirali su se skoro od plafona do poda, dajući stanu prozračan izgled. Prostorija je bila prazna, koliko sam mogla da vidim, visoki plafon, hrastov parket i velika bela vrata nasuprot prozora. Onog trenutka kada bi muzika počela da svira starija žena u sivoj haljini bi započela ples preko prostorije, ne smirujući se ni na momenat. Po završetku pesme nestajala bi iza zidina ostavljajući sobu nekako prazniju nego inače.
Pokušavala sam da joj mašem, da je dozovem, pa čak i da sa mog prozora kamenčićima gađam njen prozor. Bez rezultata.
Tog popodneva, usled udara migrene bila sam posebno neraspoložena. Onda je muzika opet počela. Bacila sam pogled kroz prozor, preko puta je žena vršila svoju dnevnu rutinu. Navukla sam bademantil, sjurila niz stepenice i poletela ka zgradi do. Na interfonu gde je trebalo da stoji prezime stanara tog stana bio je crni papirić. Pozvonila sam par puta, i naravno bez odaziva. Pozvonila sam još na par brojeva, da bi me neka bakica konačno pustila unutra. Blago se osmehnula i upitala me da li sam došla da pogledam stan. Videla sam da ju je zbunio moj autfit isto koliko i mene njeno pitanje. Veštački sam se nasmejala i potvrdila, da, došla sam da pogledam stan.
Dovela me je do belih vrata. Onih belih vrata. Izvadila je ključ iz svoje kecelje, lagano otključala i ušla unutra, a zatim se vratila i pitala me da li ulazim. Zbunjeno sam kročila u prostranu prostoriju koja je važila za hodnik. Provela me je kroz još par soba, objašnjavajući kako je tu živela divna žena koja je imala običaj da pušta predivnu fancusku muziki i operske arije. Bila je, koliko se bakica sećala, profesor u muzičkoj gimnaziji, pre nego što je preminula pre par godina.
Ušle smo u najveću sobu od svih, onu sobu koja se videla iz moga stana. Prišla sam prozoru i pogledala ka svom stanu. Izgledao je prilično ušuškano i tamno, za razliku od ovog. Okrenula sam se ka vratima, da kažem gospođi da moram da idem, a na sredini prostorije stajala je žena. Ona ista žena u sivoj haljini koja je danima plesala uz muziku sa nevidljivog gramofona. Verovatno sam izgledala veoma prestrašeno jer me je bakica gledala zabrinuto, očigledno ne primećujući ženu koja je stajala na sred prostorije. Izletela sam iz tog stana kao furija, i ostatak dana provela ispod radnog stola trzajući se na svaki šum.
Sledeće sedmice smo se preselili kod moje bake, barem na kratko, dok ne nađemo neki savršeniji stan.
Barem je moja doktorska disertacija završena.

Čekanje

Објавила Puff , недеља, 9. септембар 2012. 03:25


Spustila je slušalicu i pogledala na sat. Kazaljke su lenjo prolazile jedna pored druge, pokazujući gluvo doba, umorno čak i za njih. Bilo je pola tri iza ponoći.
Udobno se smestila u masivnu fotelju, boje medveđeg krzna i smanjila muziku koja je lagano tutnjila sa zvučnika. Par trenutaka kasnije opet pogleda u sat- minutara jedva da se pomerila sa svog starog mesta. Nervozno kucnu prstima po naslonu i navuče ćebe više ka svom vratu. Vreme je kapalo sa obliznjeg sata dok joj je fotelja bivala sve neudobnija. Posegnu za časopisom sa metalnog stola, naglo ga otvori, terajući tu neživu stvar da joj što pre prekrati vreme. Očima je preletala preko članaka i svaki joj se činio dosadnijim i sumornijim nego prethodni. Bacila je novine u ćošak, moleći sat da ubrza svoje ručice koje su premeravale preostale minute. Sat je pokazivao dva i četrdeset i tri minuta.
Zabila je nokte u kožni naslon, ne dozvoljavajući da nestrpljenje iskoči iz njene kože. Svaka sekunda joj je parala kožu,  ostavljajući za sobom samo hipertonus mišića. Minuti su prolazili, a njena kosa dobijala sedu nijansu, svakim sledećim momentom. Srce joj je naizmenično lupalo pod pretnjom da će iskočiti i pobeći iz prostorije, da bi narednog trenutka utihnulo i usnulo smrtno mirni san.
Naglo je ustala, navodeći svoje telo da posustane pod vrtoglavicom, da bi sekund kasnije ubrzano koračala kroz prostoriju pogleda prilepljenog za sat. Minutara je pokazivala da je bilo već pet minuta do tri. Značajno je odmahnula glavom, pitajući se zašto se zvono na vratima ne čuje. Uzela je prebrojavati par kovanica koje su bile rasute po stolu, slažući ih u logične kupice.
Najednom, začu zvono spasenja! Neko je bio na vratima. Uzbuđeno pogleda ka zidu, bilo je tri sata i tri minuta. Otrča i otvori vrata.
Na ulazu je stajao bledi momak, sa crvenim kačketom na glavi. Tapkao je desnom nogom po otiraču dok je zabrinuto gledao u ručni sat. Pogleda devojku u oči i nasmeja se. „Kasnim tri minuta, zar ne?“, upita je.
„Da, čitava tri minuta.“, odgovori mu.
„Uhvatila me tri crvena svetla. No, nema veze. Vi ste na dobitku. Vaša porudžbina je besplatna.“, nasmeja se, uručujući joj kartonsku kutiju na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo 'Fast Food Joy'.

Ako si tu?

Објавила Puff , четвртак, 9. август 2012. 01:10


Sećam se kad sam preturao po tavanu u potrazi za par kutija iz nekog doba koje je davno zaboravljeno. U potrazi za tim sitnicama naišao sam na neke moje stare dnevnike iz osnovne škole, sećam se da sam se malo dvoumio da ih bacim ili ne, ali na kraju želja za znanjem o svom razmišljanju pre toliko godina je prevagnula. Danima su stajali na mom radnom stolu, skupljajući čestice prašine, dok sam ja skupljao hrabrost da ih otvorim. Posle nekoliko neprospavanih noći, koje su za mene bile učestale, više iz dosade sam seo na terasu sa sveskama pod miškom listajući jednu od korice do korice, pa onda narednu.
Da biste bolje razumeli moje trenutne zahteve i potrebe napisaću Vam par isečaka iz njih, pa tek kasnije objasniti.

Oktobar, 1. 1967. godine
„Uselili smo se u novu kuću! Tata je konačno dobio posao koji smo godinama čekali i sada možemo sebi priuštiti čak i bazen. Posmatrao sam ga kroz prozor svoje nove sobe, i mnogo mi je krivo što ne mogu odmah sutra da se kupam, nego moram da čekam skoro pola godine.“

Oktobar, 14. 1967. godine
„Ceo dan sam proveo sedeći kraj bazena i posmatrajući lišće koje pada. Pokušavao sam da izbrojim svaki listić koji je upao u njega, ali bilo je vrlo teško posto je vetar konstantno dizao i spuštao slojeve opalih listova. Primetio sam veoma čudnu crnu mrlju u desnom uglu bazena, kao da je neko sipao naftu. Tata kaže da će to očistiti pre nego što napunimo bazen na proleće.“

Novembar, 11. 1967. godine
„Mrlja se povećala. Probudio sam se jutros, i kao i svako jutro prvo razgrnuo zavese da bih osmotrio dan. Crna fleka se proširila po čitavom desnom uglu i koliko sam video uporno stremila ka centru bazena. Tata kaže da verovatno postoji neka rupa u čošku i da će sve to zakrpiti na proleće, da ne brinem.“

Decembar, 17. 1967. godine
„Ponekad se zapitam da li je ona mrlja živa. Svaki put kad sa prozora osmotrim bazen u sobi postane hladno i imam osećaj da me nešto posmatra. Tako nekad me bude strah da izađem napolje po drva jer moram da prođem pored bazena. Pomenuo sam mami to, samo se nasmejala i poljubila me u čelo.“

Januar, 22. 1967. godine
„Idem kod psihijatra već dve nedelje. Tata smatra da je to za moje dobro, kaže da moja mašta malo brže i više radi nego kod ostale dece i da to može da se loše odrazi na moju budućnost. Nije mi poverovao ni u jednu priču, kako ne smem da spavam u sobi, kako znam da je nešto tu i da ne želi da ode.“

Februar, 21. 1967. godine
„Psiholog kaže da moja mašta, iako je ubrzana, ne bi trebala da smeta mom razvoju u školi, ali moji roditelji su ipak odlučili da me prebace na školovanje kod kuće. Pijem tablete svaki dan od kojih mi se spava i gubi želja za bilo čim.“

Mart, 5. 1967. godine
„Video sam ga! Znam, jesam! Ležao sam u krevetu i osetio hladnoću i vetar. Ustao sam i pogledao kroz prozor i to je stajalo kod bazena i gledalo me! Video sam! Nisam lud“

Nakon ovog isečka prestao sam sa pisanjem. Dugo mi je trebalo da se setim zašto je to bilo tako, da bi mi na kraju moji roditelji priznali da sam bio hospitalizovan u sanatorijumu u drugom gradu gde su mi se sva sećanja na kuću i boravak u toj ustanovi potisnula duboko u podsvest. I tek nakon što sam pročitao sve dnevnike sećanje mi se vratilo. Par dana je sve bilo u redu, čak mi se i san vratio, a onda, onda je sve krenulo niz brdo. Sve je počelo da se vraća. Svaki strah je prosut, na plafonu iznad kreveta se pojavila crna mrlja, osećaj da me nešto posmatra, sve! Nisam spavao danima, pokušavao čak i da noćim po motelima, ali taj osećaj me svuda prati. Nije bitno da li sam u kući ili ne, samo dok sam sam to je tu.

Svrha ovog pisma je ta da želim da mi pomognete. Ne znam kako, ali Vi ste jedina osoba za koju znam da mi samo može pomoći. Više nikome nisam ni smeo da se obratim, sigurno bi me vratili u onu ustanovu, a to ne bi rešilo ništa, kao što vidite. Samo želim opet normalno da živim, da ne budem proganjan, ni uznemiravan. Molim Vas.

Omaleni čovek sa upalim očima i drhtavim rukama odloži pero, uze kovertu koja je ležala na hrpi hartije i ubaci pismo unutra. Oliza ovlaš vrh pisma i zapečati svoju ispovest. Opet u ruke uze pero i na poleđini čitkim slovima napisa – Za Boga.

Veliki odmor za neke ljudove

Објавила Puff , четвртак, 26. јул 2012. 10:54

Malo smo odmarali i fotkali, pa trenutno nema pisanija.









Fabrika (Saznanje)

Објавила Puff , петак, 13. јул 2012. 17:49


Tog dana je odlučila da ode u imigraciono i raspita se za njega. Ta solucija joj je jedina preostala.
Malo se motala oko ulaza, pokušavajući da kroz staklena vrata snimi radnike unutra i da nađe nekog sa blagim izrazom lica koji bi joj ukazao pomoć. Ušla je, vidno razočarana jer su sve face bile iste – lica flegme. Prišla je pultu i zatražila od nervozne sekretarice ime radnika koji bi joj mogao pomoći, tiho objašnjavajći svoju situaciju. Gospođa sa druge strane pulta je podigla obrve, na trenutak prekidajući razgovor koji je vodila preko masnog telefona.
-Prva vrata desno, kroz onaj tamo hodnik.
-Hvala Vam.
Ušla je u malu kancelariju gde je na u uglu stajao radni sto sa gomilom nabacanih papira iza kojih se pomolila poćelava glava namrštenog čovečuljka. Ispričala mu je šta se desilo, izostavljajući pojedine detalje i dodavajući neke da bi priča izledala što belja.
-Žao mi je gospođice, ali naši podaci su veoma poverljivi, i ne mogu tek tako bilo kojoj osobi sa ulice da dam informacije.
-Znam, ali on je moj, umm, verenik, a policija mi nije ni od kakve pomoći u ovoj situaciji. Čak i da ga pronađe deportovaće ga zauvek.
-Sve razumem, ali poverljivost je poverljivost. A i ne biste mnogo saznali ovde, vaš verenik se nije dve godine pojavljivao u imigracionom.
Utom se iz hodnika začu neka graja. Ljudi su aplaudirali, i usklikivali nečemu. Okrenula se, pogledala u čoveka koji je opet zaronio među papire, a zatim je izašla napolje. Desetak ljudi se skupilo ispred televizora zakačenog na zidu i pomno posmatralo vesti. Krajičkom uha je čula fragmente najnovijih vesti: „Pronađen lek za kancer... kraj genetskim mutacijama i hiv-u... svet konačno može da odahne...“
Bledo je gledala u patos ispred sebe i pokušavala da udahne.
Svet kakav poznaje uskoro će se završiti i tačno je znala ko je umešan u to. Kopkalo ju je to što nije znala da li je svojom voljom hteo da baš danas promeni budućnost.

Neke misli

Објавила Puff , петак, 29. јун 2012. 03:10


(Kao što kaže čika Antić - Ne grickaj kao miš dane.)

Ćuti! Ne moraš da kažeš nešto samo da bi rekao.
Svima su usta puna reči, pljuju ih po asfaltu.
A zar je tako bitno pričati?
Nekada je dovoljno znati da si čekao.

I pleši, baš onda kad na podijumu nikoga nije
Zašto čekati druge da započnu život
Umeš to i sam, znam te.
Često u hrabrosti čitava draž tog plesa se krije.

Nisu dobri svi,  možda ti se samo pričini tako.
Čar da sam shvatiš one koje nužda na dobrotu tera
Na tebi je da odlučiš šta i kuda s njima
Ne moraš biti virtuoz, al’ nije ni lako.

Zaboravljaj samo one nevažne stvari
Koje nisu promenile tvoje biće
Znam, premalo ih je.
Ipak ta tvoja duša za svaku sitnicu mari.

A oproštaj, gde je?
Misliš, svima je lako da nastave dalje
Osvrni se, za neke, probaj da razumeš
Ni sunce sebično svakoga ne greje.

I u svom tom plesu, po žeži ili kiši
Sapletni se i padni, pogledaj u dno.
Dogadja se često.
Ali ustani, skini prašinu sa sebe, nasmeši se i diši!

U inat bajkama

Објавила Puff , уторак, 26. јун 2012. 19:53


(samo neke gluposti)

Stajala je na rubu obale, bosim stopalima osećala glatkoću mokrih kamenova koje su talasi zapljuskivali. Nebo je bilo tamno ljubičasto, sa pikselizovanim kružićima, kako samo u stripu može i da bude. Na brzinu pogleda iza sebe i vide mračno osenčenu šumu dokle god joj je pogled dopirao. Iznad glave joj se pojavi mali oblačak sa ispisanim mislima. Nasmeja se. Ma koliko dugo bila u ovom svetu uvek ju je iznova pričinjavalo iznenađenje to što se svuda vrzmaju oblačci za razgovor i misli.
Pogleda opet u svoje bledoružičaste ruke i prasnu u smeh. Papirno sunce ne može ništa njenoj koži! A oduvek je maštala o tamnoj preplanuloj koži i nekoj plavoj kosi i licu bez pega. Umesto toga zaglavila je na ovom čudnom mestu sa riđom kosom i pegavim tenom.
Pokupi par kamenčića i napravi nekoliko žabica koje su u trenutku padanja izazvale vrtlog crnih linija po modroj vodi. Iznad glave joj se opet pojavi oblačić. ” Кажу да је неким људима једина сврха у животу да оду. Пре или касније они једноставно испаре, мада се могу  понекад вратити, али на кратко. Рођени су да недостају, да се помињу у разговорима са уздасима и носталгијом како је некад било.“
Ona je nestala. Nikako namerno, jednostavno je bila uvučena u ovaj svet i od tada pokušava da se izbavi iz njega. Nije bilo superheroja, tajnih agenata, unajmljenih detektiva, samo osenčeni predeli i papirno more. Čak ni u stripovima čuda ne postoje. Najtužnije od svega što ne postoji zvuk. Bez muzike, šuškanja, smeha, samo šarena onomatopeja.
Bezbroj stranica sa mislima i šetnjom kroz pejzaž nebo se lagano spajalo sa morem, senke su postajale teže i nekako crvenije. Kao da se spremao kraj.
Oblak iznad njene glave se proširivao, nekad zauzimao polovinu prizora, nekad se sramno skupljao u uglu slike. Kad nema prigodnog razgovora onda misli caruju! Možda je pronađe među nekim prašnjavim stranicama, ili na polici neke knjižare... Možda sama uspe da se izbavi.
Samo nikako nije znala da li na poslednjoj stranici stoji tekst u kome piše da je nastavak u sledećem broju ili je velikim crnim slovima označen kraj.



Fabrika (Pitanja)

Објавила Puff , понедељак, 18. јун 2012. 02:26


Stan je izgledao normalno. Ni traga od provale, krađe ili bilo čega nasilnog. Silno se iznenadila, u svojoj glavi je već stvorila sliku obijene brave, krvlju umrljanog tepiha i drugih grozota. Opet se zapitala da nije otišao na neki preko potreban odmor. Jedino što joj je odudaralo od čitave slike njegovog savršeno uređenog stana je bio radni stočić na kome je preko gomile knjiga ležao ukrasni papir i makaze za hartiju.
Pomisli kako je nekome spremao poklon, nije mogla, a da se ne zapita da taj poklon nije za nju.
„Možda je sve to maska. Ko zna šta je uvijeno tim trakama i šarenim papirićima.“
Par sati nakon toga stajala je ispred iste one zgrade gde su se poslednji put rastali i gledala na gore. „Mora da je ostavio nešto iza sebe što nisam primetila.“
Bilo joj je neverovatno kako se čitav stančić sa sve kavezima i smradom ispraznio za manje od dva dana. Sve je nestalo! I pacovi i računar, čak i ustajali mirisi su nekako izbledeli. Vršljala je još desetak minuta po praznom prostoru, a zatim se uputila kući.
„Nikako nisu čista posla. Ko zna ko ga je oteo, a nemam kome da se obratim.“
On je bio ilegalni doseljenik, njegovo postojanje je u zemlji bilo nemoguće dokazati, jer on nije ni smeo da bude u njoj.
Dok je ležala na krevetu sa hladnom krpom preko glave kroz mozak joj prostruji misao. „Šta ako sam ga ja izmislila?“ Ne bi joj bio prvi put da umišlja stvari.

Balada o repovima

Објавила Puff , среда, 13. јун 2012. 04:30


Pala je magična kiša. Ustvari, nije baš magična, ali ne ni ona, normalna, što lije svaki drugi božiji dan na ovoj zemlji. Prozvali su je magičnom jer je iza sebe ostavila neke posledice koje nisu baš normalne za kišu. Naime, ljudima su porasli repovi. Neki bi rekli- „Pa to je nemoguće!“, ali eto, to se upravo desilo i niko nije mogao da dokaže drugačije. Svaka osoba koju je dotakla kap, koja je popila česticu te kišnice koja se sliva u vodovod, je dobila novi, dlakavi rep.
I tako su se, sa novim dodatkom na njihovim telima, skupili ispred gradske opštine da većaju šta će.
Neki su dovikivali da je to Božiji gnev, drugi da su posledice ratova koji su prethodili, ali niko nije mogao da ospori uvrnutost situacije. Samo su zabrinuto mahali tim mlohavim visuljcima i puštali neizmenične uzvike besa, paranoje i sluđenosti.
Lokalni vlastelin se popeo na obližnji grumen zemlje, vidno zadovoljan jer više ne mora da koristi izjanđali štap, i pokušavao da smiri masu koja se spremala da digne kuku i motiku na nepostojeću silu koja je nagrdila njihovu estesku lepotu. Vikao je i vikao i konačno, umoran od svega, pošao putem svoje kuće.
Kako je dan prolazio, a odgovori nisu stizali, a kamo li rešenja, graja je ugušena, a narod se polako razilazio. U vreme polaska na konačište u malenom parku ispred većnice ostalo je samo par zagriženih osoba koje su verovale da se na ovakav događaj ne sme odgovoriti sleganjem ramenima.  Porasli su im repovi, zaboga! Ali na kraju, kad je noć već uzela maha, i oni su pošli svojim kućama vukući svoje repuljke po kišom orošenoj kaldrmi.
I tako, nakon par meseci navikli su na svoj novi pomoćni ud, naučili da barataju njime i da ga što bolje i spretnije iskoriste u za svoju dobit. Nikome više nije ni padalo na pamet da se buni, jednostavno su okretali glave i pravili se da su im repovi oduvek bili tu gde jesu. Zašto menjati nešto, zašto trošiti vreme kad i tako kako je može se postojati.
”A navika, šta je? Neka vrsta smrti.“

Fabrika (Nestanak)

Објавила Puff , четвртак, 7. јун 2012. 09:48


-Sigurno niste došli ovde da kupujete cveće.
-Ne.
-Pa? Koji je razlog?
-Potrebne su mi informacije o jednoj osobi. Znam da je svraćao ovde pre nego što je nestao.
-Pretpostavila sam da je to. Da, svratio je, kupio ukrasne trake, platio kešom i otišao. Vi ste sigurno deseta osoba ove nedelje koja je se raspituje za njega.
-Nije ništa rekao?
-Ne.
-U redu, hvala vam.
Pokupila je svoju torbu sa poda i krenula ka izlazu.
-Gospođice.- prodavačica je dozva- i mrmljao je nešto sebi u bradu, ali nisam mogla da ga razumem.
-Da, to je zbog brade.
-Molim?
-Ništa, hvala vam u svakom slučaju.
Izašla je na ulicu i omirisala vazduh. Čestice karija pomešanog sa polenom i fosforom sa šibica šetale su slobodno po uskim prolazima između zgrada.
Progurala se kroz grupu turista i vešto izbegla kurira na biciklu, a zatim uskočila u prvi autobus za predgrađe.

Fabrika (Početak)

Објавила Puff , уторак, 5. јун 2012. 06:05


(isprobavam nešta)

„Budi u osam časova kod telefonske govornice na uglu šesnaeste i trideset i prve ulice. Nemoj da kasniš. P.“
Pročitala je poruku još par puta, okrenula papirić i sa druge strane, da slučajno ne bi propustila nešto, a zatim nasula sebi duplu dozu konjaka.
Šta li je ovog puta smislio? Klackala je čašu među prstima dok je nogom tražila kućne papuče negde ispod radnog stola.
Sunce je napustilo grad, dok ga je čekala na dogovorenom mestu. Ugledala je priliku koja se žurnim korakom približavala, sve vreme se osvrćući oko sebe.  Prepoznala ga je po hodu. Uvek je zabacivao stopala ka unutra tokom hodanja, odavajući utisak trapave osobe.
-Stigla si? Odlično, ne bih se osećao baš prijatno da te čekam dugo ovde ili bilo gde.
-Ti si birao mesto. Ali ti se ne bi osećao prijatno nigde. Ne prati tebe niko, imaju mnogo veće face da love.- Ponovila mu je po hiljaditi put.
-Veruj mi, od skoro, imaju i te kakvog razloga za time.- Prošaptao je i krenuo niz ulicu.- Pođi sad, ovde nije bezbedno.
Peli su se uz drvene stepenice naizmenično stvarajući škripu koja ulegala u tošne zidove četvorospratne zgrade.
-Još jedan sprat i tu smo.
-Gde me uopšte vodiš? Nisam znala da si ljubitelj legla narkomana i siromašnih pacova, ako ih uopšte ima. Da sam pacov ni ja ovde ne bih živela.- Brbljala je u mrak.
-Samo ti budi tiha, nisam te poveo da pričaš o tome šta bi volela da budeš.
Umorno je uzdahnula i nastavila da ga prati dok ih je Mesec posmatrao kroz razbijeni prozor.
-Tu smo.- Stao je kraj zelenih vrata sa kojih se ljuštila farba i izvadio srebrni ključ.- Slušaj, sve što saznaš sad ostaje iza ovih vrata, to valjda znaš.
-Znam, znam, ti i tvoje tajne. Hajde, otključavaj, prehladno je ovde.
Ušli su u malu prostorijiu sa trpezarijskim stolom, i par slika koje su sablasno visile na zidovima. Ustajali smrad je ležao u svakom uglu ove neprovetrene sobe. Pokazao joj je rukom ka vratima na drugoj strani prostorije dok je pokušavao da zaključa ulazna vrata.- Tamo idemo.
Preskočila je crnu fleku na podu i otvorila vrata. Smrad u prostoriji se pojačao toliko da je na trenutak ustuknula pokušavajući da ručak zadrži u stomaku.
-Šta čekaš, ulazi.
-Ako si me doveo ovde da me ubiješ smradom, čestitam, umalo si uspeo!
-Ne viči, nego ulazi, nemam vremena za prepucavanja.
Ušla je,  čekajući sledeću naredbu dok je on tražio prekidač za svetlo po zidu.
Neonsko svetlo je zatreperelo iznad njih otkrivajući uzrok nesnosnog mirisa. Na desetine kaveza sa pacovima je bilo poslagano uza zidove prostrane sobe. Na sredini se nalazio veterinarski sto, a tik pored njega police sa kojekakvim bocama i flašicama. I u sred svog tog haosa, u uglu, prfektno čist radni sto sa kompjutrom na njemu.
-Ipak sam pogrešila, ovde pacovi zaista žive. Šta je, za ime sveta, ovo!?
-Rekao sam ti da ne vičeš. Polako, objasniću ti sve.- Prišao je kompjuteru, pritisnuo dugme i ekran je ubrzo počeo da treperi.- Treba mu malo vremena da se uključi. Taman da ti pojasnim.
Sećaš se kad sam na onoj tvojoj žurci, što si napravila za moje diplomiranje, razvio teoriju o kodiranju gena, to jest da svaki naš gen nosi podatke o bolestima koje ćemo imati, kako ćemo se ponašati i kako razmišljati?
-Da, bio si toliko napušen da si rasterao pola ljudi sa žurke.
-Ionako si samo i seronje zvala. Nebitno. Uglavnom, nešto kao programiranje čoveka. Da ako se promeni kod u genu on će imati drugačije osobine, fizičke ili psihičke, ili da se tako mogu izbrisati bolesti i poremećaji. E pa jutro posle te žurke sam došao do zaključka da je to moguće. Od tada radim na tome.
-Jebote, ti si lud. Od toga ima sigurno tri, četiri godine.- Trznu se na zvuk paljenja kompjutera i zaneme.
-Sad ću ti pokazati.- Seo je za računar i upalio neke programe iz kojih su izletali naizgled nasumični brojevi i slova.
-Ovo ti je čitav genetski kod pacova, ili ratusa, ako ćemo po latinski. Vidiš, iz ovoga mogu da vidim njegovo ponašanje, čak znam da će za par nedelja dobiti mikroplazmozu, i naravno umreti ukoliko ne dobije lečenje.
Bledo ga je gedala.- Ti si ozbiljan?
-Ne, držim ove glodare ovde čisto iz uživanja. Naravno da sam ozbiljan!
-Čekaj, i ti sad znaš kako će se taj miš ponašati i od čega će oboleti?
-I mogu to da promenim.
-Kako?
-Samo unesem izmene koje želim ovde, u ovaj program, i ondah krv koja je uneta kao tester ubrizgam natrag u pacijenta, to jest u onog pacova tamo. Naravno, ja to sad tebi uprošteno pričam.
-I izbrisaćeš bolest?
-Da, ako želim. Ili naterati ga da se ponaša kao pas. Ili promeniti mu boju očiju. Mogućnosti su nebrojene! Naravno, ne mogu da ga nateram da mu izraste novi ud, to je već nemoguće.
Dah joj je zastao na trenutak. Upravo je saznala informacije koje mogu promeniti čitavu nauku, dok je njen prijatelj nervozno kuckao po tastaturi.
-Želim to da vidim. Ne mogu da poverujem u sve to dok mi ne pokažeš.
-Da, i mislio sam da će tako biti. Šta želiš da mu učinim?
Zamislila se na par sekundi.
-Promeni mu boju očiju u zelenu. I nateraj ga da hoda na dve noge.
-Prednje ili zadnje?- Nasmešio se.
-Svejedno.
Klimnuo je glavom i nastavio kucati. Petnaest minuta kasnije pobedonosno je lupio rukom o taster i mašina pored kompjutera je tiho zabrundala. Ustao je i na postavio uplašenog pacova na metalni sto, a zatim iz mašine koja je sve tiše i tiše brujala izvadio epruvetu sa krvlju. Špricem je pokupio svu krv i ubrizgao je u glodara. Par sekundi kasnije pacov je počeo da se trese, dok mu je bela pena izlazila na usta.
-Uobičajno je to, ne brini.
Pacov se odjednom podiže na dve noge pokušavajući da skoči sa stola. Hitro ga je uhvatio i prineo njoj.
-Vidiš, ima zelene oči. Dodao sam i crvene tačkice radi podizanja uloga.
-Jebeni Miki Maus! Ne mogu da verujem! Ovo će promeniti čitav jebeni svet! Ti si genije!- Iznenada ga zagrli što je on iskoristio i na brzinu je poljubio u usta.
-Izvini, oduvek sam to hteo da uradim.
-Možda jesi genije, ali si takođe i najveća kukavica koju znam.-Nasmeja se.- Čekam na ovo već tri godine.
-Tu si možda u pravu. Izvini za čekanje.
-Nema veze.-Poljubi ga još jednom.- A sad, šta ćemo za ovo? Ovakav program će izbrisati sve bolesti na svetu, jebote, zaslužuješ Nobela. Dobićeš Nobela!
-Ovo ne sme izaći iz ovog stana. Ne još. Ako sve što znam dospe u pogrešne šape možeš da zamisliš šta će se dogoditi.
-Naravno, sve što kažeš.
-Hajmo sad odavde, moram da vidim kome smem da verujem, a to neće biti prosto.
Izašli su iz zgrade poljubili se i otišli su suprotnim pravcima.
Tu noć nikako nije mogla da zaspi. Kako je uopšte moguće to što je večeras doživela? Čitava medicina je pala u vodu! Više neće postojati bolesti, toliko ljudi će izgubiti poslove, a opet toliko nacija će preživeti. Koliko je dobar taj pronalazak toliko je i loš. Svet će biti prenaseljen, nova super rasa će biti stvorena. Umovi se mogu kontrolisati, menjati ponašanje ljudi, stvarati roboti. Tek tad je shvatila zašto je toliko nepoverljiv i paranoičan, sve ovo može dovesti svet i do propasti.
Na kraju se setila poljupca za laku noć i utonula u pitki san.
Čim je ustala pokušala je da ga dobije na telefon. Ostavila je da zvoni do kraja, a zatim čula poznati zvuk prekidanja veze. Znala je da nešto nije u redu.


Rat

Објавила Puff , петак, 11. мај 2012. 22:41


Ležao je poduprt nasipima zemlje i posmatrao nebo koje se crvenilo usled vazdušnog napada. Zima mu se odavno uvukla pod kožu i u kosti pa je drhtanje vilice bilo uobičajna nužda na koju se nije osvrtao. Podiže kragnu šinjela visoko i uvuče glavu pod nju tako da mu je samo orlovski nos osećao udar mraza koji je upravo šibao preko rova. Naređenje je stiglo pre desetak minuta, sada je samo čekao da mu donesu potrebno oružje i municju. Opet se presabirao i slagao misli po glavi. Naređeno mu je da se pošalje napred, dublje među protivnički tabor, na jedno uzvišenje koje je slabo čuvano i da tu sa snajperom puca na sve što se mrda. Nije mu se nimalo sviđala ideja da bude opkoljen svim tim dušmanima u skoro bezizlaznoj situaciji, ali takođe nije mogao protiv reči koju izdaje nadređeni. Da se samo nije pročulo da je on jedan od najboljih preživelih strelaca u vodu sada bi se povlačio preko zamrznute reke sa ostatkom jedinice.
Prašinar, sa rukom zamotanom krvavim zavojem, dopuza do njega i ostavi mu pušku i par kutija metkova, dobaci mu uplašen pogled i pobeže natrag dok su šrapneli fijukali u blizini njihove glave.
Duboki uzdah i započe šunjanje među rovovima.
Trebalo mu je dobrih sat vremena da se probije do prvih protivničkih grumena zemlje, a odatle još petnaestak minuta bešumnog provlačenja kroz šiblje, smrznutu zemlju i modre leševe.
Napokon, bojažljivo, poput nekog zeca šćućurio se na vrhu određenog uzvišenja i potražio preko potreban zaklon. Tu, osim zaleđene zemlje i par kamenova, nije bilo ništa što bi mu pružilo utočište. Na kraju primeti malo deblo koje je granata raznela, zavuče se ispod njega i uzdahnu, puštajući da mu hladnoća pocepa pluća, prpremi pušku i kroz nišan uze posmatrati okolinu. Sve je bilo u potpunosti isto kao i na strani njegove vojske. Leševi, naduti od gasa, pusto zemljište, traljavo napravljeni rovovi, i samo poneko drvo koje kao strašilo čami nad bojištem.
Satima se čak ni vetar nije pojavljivao. Nije smeo da skine oko sa nišana, jer je znao da svaki tren u kom nije bio u pripravnosti može značiti smrt nekom od njegovih saboraca. Ponovo, kao što bi mu se svaki put dešavalo, oseti miris duvana i želja za cigaretom preraste iz pritajene u divljačku toliko da su ruke počele da se tresu.
Uze razmišljati o nečemu drugom, samo da bi smirio svoju svest. Prisećao se trešnje u dvorištu, mirisa pokošenog sena, bilo šta što bi mu skrnulo misli sa pustare u kojoj se nalazio.
Sa druge strane nišana nešto se pomeralo, i vojnik se ukoči od straha i naleta adrenalina. Na samo par metara od njega grumenovi zemlje su se ritmično odranjali odavajući priliku koja je pokušavala da se prikrade. Repetira pušku i pričeka da se ukaže prilika za hitac. Senka se približila na samo par koraka i tek tada se malo uzdiže i oda svoje prisustvo. Pucanj se prolomi kroz mrak.
Iskobelja se ispod debla i skliznu do tela koje se pušilo i treslo u trzajima. Dečak kome ni brada nije propisno rasla je krkljao i kolutao očima ispuštajuči život svakim izdahom. Prepoznao ga je. Jedan od onih koje su pokupili i ubacivali u jedinice ne zbog svoje veštine već zbog brojnog stanja. Uglavno su ih slali kao kurire, da prenose hranu i informacije između vodova. Ovaj je bio u njihovoj jedinici, zapamtio ga je po riđoj kosi i tome što je često ridao u najmračnijem uglu rova, dozivajući mati. Sigurno su ga poslali da mu donese parče hleba i odrezak u konzervi ili da mu javi da se naređenje promenilo.
Dugo je sedeo kraj dečakovog tela i tiho plakao, moleći ga za oprost.

 
Deset godina kasnije.

Prosedi čovek se klatio u stolici posmatrajući parče zida ispred sebe.
Koliko god da se trudio da zaboravi slike rata su ga proganjale noćima, dok bi kupovao hranu, pratio decu u školu, uvek su bile uz njega, disale mu za vratom, poput nekog krpelja, polako mu sisale razum.
Jedno vreme je išao kod psihoterapeuta na razgovore, pokušavao da ne obraća pažnju, ali dok je sedeo sam dečak koji je tiho umirao na njegovim rukama se vraćao iznova i iznova.
Ustade, i posrćući se uputi ka spavaćoj sobi. Tamo, na bračnom krevetu gde je provodio noći sa svojom ženom, živeći život drugačiji nego na bojištu, ga je čekao revolver.
Poljubi sliku žene koja je stajala na stočiću pored kreveta, a zatim iz fioke izvadi kutiju sa metkovima.
Kao i deset godina ranije pucanj se protegnu kroz noć ostavljajući za sobom par noćnih ptica koje poleteše ka nebu.

Bolje vreme

Објавила Puff , субота, 5. мај 2012. 14:47


(Hvala baki Boji što je ispričala svoju priču i dozvolila da je pretočim u tekst.)

Sedeli smo u sobičku dok su napolju staklene perle igrale po travi. Čitava prostorija je bila uređena tako da vraća nenamerno u prošlost, a miris kafe se nostalgično šetao kroz vazduh.
-Bako, ispričaj kakoj je sve to bilo pre, kako si upoznala Milana.
-Pa to ti pričam svaki put! Zar je moguće da si zaboravila?
-Nisam, ali lepo je to, to vaše vreme. Sada toga nema.
-Nema, sad je sve novo i novo. –promrmlja sebi u bradu, dok je ruke spokojno spuštala u krilo.
On je bio seoski mangup, vršljao tamo i vamo. Dugo je išao sa mojom rođakom, pa je tek onda primetio mene. Došao je tako, jedan dan, sav važan, i rekao da je ozbiljan i da bi me ženio. Pa morala sam da razmislim da li bih se uopšte i zabavljala sa njim, kome treba mangup i švaler! Naposletku sam pristala, ali sam mu odmah postavila uslov: „Ako misliš da se zabavljamo ne smeš da me pitaš da li smeš da me poljubiš, ako to učiniš odmah prekidamo!“ I nije me ni pitao do udaje. Nema više tako nešto kod vas mladeži...

Zamislila sam se, u pravu je, nema. Sada je sve sad i odmah, strpljenje se izgubilo onog dana kada smo shvatili da imamo pet minuta odmora, a još sedmoro njih ispred u redu za kifle, i da ćemo verovatno ostati bez doručka.

-A prosili su mene i drugi. –nastavi melanholičnim glasom Boja.
Jedan je čak iz Niša doveo čitav vašar ljudi kod moje majke da bi me prosili. Kao da je ona odlučivala. Nisam htela nikog drugog pa nisam! Taj neki, vojno lice, šarmantan i zgodan, a još me ubeđuje: „Mi ćemo ručavati samo po kafanama, ima da se još ugojiš.“ Tad niko nije voleo mršavice. „Pa ja ne želim da se gojim.“ Opasan je bio: „Pa okupaš se u Niškoj banji, pa oslabiš koliko želiš, ta voda to čini.“ Moj odgovor bi i zauvek bio ne. „E stvarno si blesav, pa što bih se gojila pa slabila kad sam ovakva taman.“ Na kraju je posustao. „Znači to je negativan odgovor?“ Mogao je da shvati kako želi, ali za mene nije postojao.
Neki, dvanaest godina stariji je isto dosta puta svraćao. Umalo da me udaju za njega da nisam čula razgovor njega i mati. Pobegla bih sigurno da me je ubeđivala, ali nije, čak je i na moju opasku da se ona uda za njega prećutala.
Nisu moji voleli Milana. Prosio me je na proleće, ali mati nije dala. Rekla mu je da sačeka do jeseni jer se već moja sestra udala, pa ja nisam imala miraza. Šta je tad bio miraz, puna kola dronja! Samo je tražila izgovore. A on je rekao da će sačekati. Upornost se isplati ako znaš kad i zbog koga biti uporan.

Dok je Boja mešala kafu sa vodom zbog svog slabog srca, pomislih kako se i to danas izgubilo. Upornost. Čim naletimo na prvu prepreku posustajemo. Krenemo linijom manjeg otpora i ubeđujemo sebe da tako treba. Zašto zaraditi za čokoladu obavljajući kućne poslove kad ćemo sa par krokodilskih suza dobiti istu. Pa i ako ne dobijemo ubedićemo sebe da nam trenutno ni ne treba i zadovoljiti se kockom šećera.

-Došla je i ta jesen brzo. –zagleda se kroz prozor, pa ubrzo nastavi...
Mi smo se, eto do tad zabavljali godinu dana, a malo njih je to znalo. Morali smo da se krijemo od mojih, pričali po partijskim sastancima, zavlačili se po šumarcima, da niko ne zna.
Na kraju je došao kod moje mame da traži moju ruku, i opet bezuspešno. Opet se moja mati izvlačila na miraz, kako je to posleratno vreme teško za sve i da ne želi da se njena kćerka muči. On se tu razgalio i pripretio joj da će me ukrasti. Niko mu nije ni verovao, ali iz pripravnosti su rešili da me pošalju u Titovo Užice, da me sklone od njega. I dan pre nego sam trebala da pođem mati mi popakuje stvari u paket, i ode na partijski sastanak. Milan skupio naroda ispred svoje kuće i čeka da ostanem sama. Čekali su podosta, ali čim mi je i ujak zamakao za brdo došli su pod moj prozor i ukrali me. Nikad srećnija nisam bila! Bosa sam dotrčala do njegove kuće, evo, na ovoj česmi sam prala noge.
Ima dosta godina od kad je umro, ali voleo me je do poslednjeg dana. Sad, opet kad bude lepo vreme ići ću da mu zapalim sveću i odnesem cveće na grob. Znaš ti mene i cveće.- prestla je sa pričom i zagledala se u svoje drhtave ruke.
Dosta sam ti dosađivala pričama, kad počnem ne znam da stanem. Malo sam se i zamorila. Dođi ti opet sutra pa ću ti pričati kako je pradeda Čile prešao Albaniju pešice, sad bih da odremam malo.

Izađoh napolje i zagledah se u nebo. Nevreme je odavno prestalo, još samo poneka kap je žurno hitala ka zemlji. Neverovatno je bilo to koliko su se naša vremena razlikovala, i koliko je tada sve bilo čistije, prostije i sa mnogo više ljubavi. Kažu da tehnologija popravlja i olakšava život. Nikako! Tad si znao ako te neko voli da će biti tu doveka i da te sigurno voli. Sad možes samo da baciš pasulj, da ga bledo gledaš i da proklinješ što ne znaš da proričeš sudbinu.
Lakše mi je sa knjigama nego sa ljudima. Njih barem mogu da shvatim.

Ruska zima

Објавила Puff , уторак, 17. април 2012. 18:40


Beetlejuice, srećan rođus, sa zakašnjenjem, naravno.

Stajala sam na ulazu u park i gledala u crvenu mrlju koja je označavala znak Stop. Proklete naočare, konstantno su maglile pod toplim dahom koji je curio od mojih usta na gore. Cigareta mi je odavno dogorela u ruci, ali pošto je paklo ležalo prazno duboko u mojoj torbi čak i otpušak mi je davao sigurnost da nikotin još uvek struji kroz mene. Kad se probudim u danu punom nesigurnosti  ako zapalim cigaretu i pustim da se slije niz pluća da je to jedina sitnica za koju znam kako će da reaguje na mene. Zato nikad nisam ni pokušavala da prestanem. Volim te nepromenljive i ustoličene stvari. Ako bacim čašu na beton ona će se razbiti. Ili ako u tri i petnaest krenem na fakultet znam da neću stići na početak predavanja. Zato je bolje ne kretati. Takođe znam da ako uključim Skajp u deset i tri minuta tamo će me čekati neko, i to je veoma smirujuće.
A ovih dana svako ko priča sa mnom pominje neke odlaske. Pita: „Pa je l' odlaziš? Kada se vraćaš? Zašto te nema?“ Hm, a ja samo klimam glavom i napominjem da ne odlazim. I onda se osetim kao da nemam kuću, kao da ću možda učiniti pogrešan korak i ostaviti sebe tamo negde, a posle neću imati gde da se vratim. Za neka dešavanja prosto ne mogu da povlačim konce i očekujem da skakuću kako ja želim, što je neretko razočaravajuće. Nikakav avanturista sam. I eto,  tad dok sam stajala i čekala i dok se crvena mrlja lagano izbistravala nisam  mogla da prestanem da razmišljam o tome kako je sve to sa selidbom iz Srbije velika greška i da tamo negde čistači ne dolaze u šest ujutru. Onda bih morala sve ispočetka da gradim, da odmrsim konce i ponovo ih povežem na raščupane krajeve novog života. Za to je potrebno vreme. Mada, ako ću nečeg imati to će biti vreme. I sneg. Onda, po ko zna koji put mi prođe misao kroz glavu: “Što se on ne preseli ovde?“ ,i naravno odgovori,  logični. Posao, plata, moja želja da odem odavde, znam, znam...
I tako u krug, razmišljam o jednoj stavki, pa o drugoj. Kao na tabeli- za i protiv. Nekad prevagne jedno, nekad drugo. Tu negde, u sred mog razmišljanja, zazvonio mi je telefon. Poruka u kojoj je glasilo: „Viza je tvoja, možeš da odeš.“ Između poruke i svog tog vaganja shvatih - Pa ja se ne selim negde tamo, ja se samo vraćam kući.

Iz piščeve glave

Објавила Puff , уторак, 10. април 2012. 02:24


Ušao je u mračni podrum i zastao. U ustajalom mraku je mehanički pružio ruku ka levom zidu, mokrom od vlage, i dohvatio uljanu lampu. Ubrzo je mala svetlost pokazivala vijugave stepenice koje su se spuštale duboko u tamu. Sišao je do poslednjeg stepenika, a zatim skrenuo ka jednom od ćoškova mahinalno saginjući glavu da bi izbegao nagrizlu gredu. U tom istom ćošku ga je čekao mali radni stočić sa površinom zamrljanom od mastila. Seo je, iz pregrade ispod stola izvukao par hartija, mastilo i pero, a zatim zavrnuo rukave svoje košulje i otpočeo pisanje. Već par dana je radio istu stvar – ustajao sa zorom, dolazio u podrum i pisao do prvog mraka. Upravo je stvarao novog lika za svoj neobljavljen roman. Na požuteloj hartiji je zapisivao njegove karakteristike, kako fizičke, tako i psihičke. Papir je sam od sebe oblikovao novog lika, dajući mu nekakvu živost i postojanje.

Na papiru je pisalo: Mladić, dvadestak leta, sa blagim crtama lica, duševno miran, reklo bi se povučen i stidljiv. Pisao je kolumne za jedne novine, doduše nikako poznate, jer koje bi poznate novine uzele za svog radnika slabo školovanog mesarevog sina, čak iako je znao da do detalja i sa najvećom uverljivošću dočara događaj i osobu. Mladić je svakog jutra žurnim korakom istrčavao iz svog kućerka, dolazio do prve piljarnice gde bi pazario jabuku, a zatim odlazio na posao gde je pisao o dnevnim dešavanjima i ljudima koji posećuju njegov gradić. Važna vest tih dana je bila ta što u njihov gradić dolazi poznata ličnost o kojoj je on uveliko čukao redove na pozajmljenoj kucaćoj mašini.

Ovako ju je opisao: Dragi naši čitatelji, u naš grad se smestila veoma važna ličnost današnjice. Neću joj pomenuti ime jer sam svestan činjenice da je čak i svako kuče na ulici čulo za nju. Obišao je pola zemaljske kugle i konačno došao u svoj rodni grad da u njemu održi jednu od najvećih izložbi u svojoj karijeri. Poznati slikar je odseo u našem hotelu na uglu Desete ulice i danas sam bio u poseti gde me je cenjeni gospodin ugostio i počastvovao kratkim intervjuom koji se završavao pokazivanjem slike koju je upravo privodio kraju. Pokušaću vam dočarati sliku, ali molim vas, nemojte me držati za reč da ću to i uspeti, jer me miris ulja na platnu i dalje drži u stanju opijenosti.

Umetnik je naslikao: Bledo zelene boje prelivale su se poput morskog talasa, nudeći spas očima posmatrača. Cvetovi divljih ruža remetili su mir u donjem desnom uglu i sakrivale deo haljine koja je zauzimala većinu donjeg dela platna. Smaragdna haljina vukla je svoje karnere svuda po slici, i nespretno dočaravala liniju tela svoje vlasnice koja je upravo podigla ruku sa rukavicom pokušavajući da odsvira poslednju notu na tamnom drvenom klaviru ispred nje. Muzika ju je očarala, sudeći po njenom izrazu lica, svirala je pulsirajuću pesmu o svom ljubavniku koji luta po svetu. Vešto naslikane note imale su duboki ton, poput udaranja palica po dobošu. Iz njih se videla čitava sudbina ljubavnika mlade dame.

Note su dirigovale sledeće: Čovek, od četrdesetak godina, stoji na raskrsnici i razgleda prolaznike. U ruci čvrsto drži olovku i blokče za crtanje. Njegov hladan pogled prostire se izvan horizonta dok u ustima mulja duvan za žvakanje. Drugu ruku stavlja u džep i naleže na uličnu svetiljku dok se svet ubrzano pokreće oko njega. Odjednom pljuje duvan na okrunjeni drum i grabi svoje blokče. Jednom rukom uzima olovku, lagano je oblizuje i povlači crtu na sivom papiru. Crta se razliva dalje, nošena njegovi pokretima, i oblikuje telo. Ono ubrzo dobija i neuredno naškrabane udove, a na kraju i glavu. Na crtežu, umrljanom od kiše koja je počinjala stajao je pantomimičar. Kiša je kapala sve jače i na kraju se pretvorila u pljusak.

Crtež je pričao priču: Umorni mimičar je već dugi niz godina dolazio na jedno te isto mesto na ulici. Njegovo mesto. Ustajao bi oko deset časova, doručkovao, a zatim iz preteškog, prašnjavog kofera vadio belu kremu u većoj, a crnu kremu koja je stajala u manjoj kutiji. Ondah bi seo za ogromno, salonsko, ogledalo i satima se mackao i maskirao dok ga je iz ugla sobe posmatra njegov beli psić. Kad bi završio sa kostimom nabacio bi sebi i psiću po crni šeširić i uputili bi se ka svom radnom mestu. Tog dana je pokušavao da dočara umetnicu koja je zarađivala za hranu svojim rukama i glinom. Nije bilo baš lako, a očigledno ni toliko zanimljivo, dočarati vajara samo pokretima, jer su se prolaznici udaljavali što zbog dosade, što zbog kiše. Ali on je uporno oživljavao pokrete, razmahujući rukama i uzdišući.

Njegovi pokreti su šarali vazduh stvarajući život:  Glina je uporno odbijala da dobije pravi oblik koji je želela. Nervozno šmrknu i ne mareći za uprljanu belu košulju još više prionu na rad. Tvrdoglavo blato je polako dobijalo oblik ali i čvrstinu tako da je morala na svaki minut da ga poliva vodom iz metalnog lavora. Sunce je polako zalazilo iza kuća davajući njenom potkrovlju sanjiv odsjaj, a njenom delu izgled zgažene kutije. Iznervirano zamahnu parčetom gline i baci ga u pravcu ostatka materijala za vajanje. Glina se razli niz zid, ostavljajući  za sobom pepeljast trag i zaustavi na vrhu malopređašnje skulpture. Devojčurak se zamišljeno zagleda u svoje oskrnavljeno delo i inspiracija joj prelete preko lica. Čitavu noć je prepravljala skulpturu i sa prvim zracima sunca njeno mezimče je završeno.

Skulptura je  je predstavljala najobičniju scenu:  Detence koje sedi ispod drveta i razdragano drži knjigu u krilima. Jednom rukom je pokušavalo da sa vremena na vreme rastera mušice koje je privukao miris sladoleda koje je jelo, a drugom rukom je pazilo da taj isti sladoled ne kapne na knjigu pozajmljenu iz biblioteke. Prolećni vetrić je duvao listove štiva par strana napred, pa natrag, ali dete nije marilo, priča je bila suviše zanimljiva da bi prestalo sa čitanjem, a ruke suviše lepljive od sladoleda da bi zaustavilo neželjno listanje. Upravo je stiglo do dela priče u kome omanji starac pravi i poslednjeg lika. Znalo je to jer je vetar i dalje pravio svoje vratolomije terajući dete da čita dvadeset i prvu, pa tridesetu stranu. Konačno, pojelo je sladoled, obrisalo ruke o pantalone i uzelo knjige u ruku. Starac u priči je po poslednji put otvarao vrata od podruma i tražio uljanu lampicu...