Paranoja
Објавила Puff , уторак, 26. фебруар 2013. 14:22
Sedimo tako Paranoja i ja u mojoj sobi. Ona na
stolici na ljuljanje, a ja u kožnoj fotelji, i razmatramo nestanak komšijskog
psa. S obzirom da je ker nestao pre par nedelja slučaj nam deluje interesantno.
Predlažem da je verovatno pobegao od kuće i da su ga pregazila kola, ali
Paranoja odmahuje glavom. Kaže da je tu umešana komšinica od preko puta i da je
pas kod nje u podrumu, istranžiran, spreman za transport u lokalni restoran.
Bledo je pogledam i kažem: „Paranojo, nisi ti baš normalna.“
Uzvrati mi istim pogledom i nastavi svoje
izlaganje. Moj pas je sledeći, valjalo bi da ga zaštitim, u krajnjem slučaju
ubijem komšinicu jer se policija svakako ne sme zvati.
Uzmem jastuk i gađam Paranoju. Ona se grubo
nasmeje i okrene paljbu sa komšinice na mene. „Budalo naivna, vidiš da svi rade protiv tebe. Smeju ti se
iza leđa, rade ti o glavi. Verovatno će i tebe istanžirati i poslati u kineski
restoran. Ne vole te roditelji, pokušavaju da te otruju hranom koju jedeš. Ne
voli te ni on, sa tobom je zbog seksa, ne vole te prijatelji, tu su zbog para.“
Vrištim na Paranoju, kažem joj da pestane, da nije u redu što se okreće protiv
mene! Bacam stvari na nju, uleće moja mama i razdvaja nas i šalje me u ćošak,
dok Paranoja stoji na sred sobe i pobednički se smeška.
Pokušavam da smirim sebe, i čujem Paranoju kako
šapuće: „Izvini, ponekad iznerviraš. Neću te više prozivati.“ Klimnem glavom i
vratim se na fotelju. Otatak dana planiramo ubistvo komšinice.
Pre par dana smo isto tako Paranoja i ja
klatile glavom uz ritmove muzike dok smo razmatrale plan. Opet smo se posvađale
i završilo se tako što je mama opet uletela u sobu, i rekla da ne možemo više
da se družimo! Besnele smo čitava tri sata, a zatim se setile da nismo izvršile
plan.
I opet sedimo Paranoja i ja, ona u stolici na
ljuljanje, ja u kožnoj fotelji i razmatramo šta sad. Ona kaže da nismo nikako
trebale ostaviti komšinicino telo u podrumu, a ja da jesmo. Obrazlaže mi da je
to nepouzdano jer komšinica svakako nije dejstvovala sama, i da ako nađu njeno
telo lako će povezati sa ubicom. I da mi kineski restoran ne gine. Vičem na
Paranoju kako je glupa i da je to davno trebala reći, a ne sada kada je kasno.
Ona ustaje i uzima nož i juriša na mene. Moja mama opet uleće i pokušava da
ispravi haos. Zabranjuje je mi doživotno da se družim sa Paranojom i, pošto zna
njenu lukavost, odvodi me iz kuće.
Sada sam super. Pijem ujutru roze, a uveče
plavu tabletu. Nemam halucinacije i nemam Paranoju. Sedim i čitam knjige,
popravljam sebe. Čak sam se malo i ugojila. Ma sve je odlično.
Samo me ponekad brine onaj kombi „Lijeva
kineska hrana“ što svaki dan čeka ispod mog prozora.
Moćan kraj, ukurac. :D