O izborima

Објавила Puff , четвртак, 9. април 2015. 22:20

Na ulici se nalazila većina građana Petrovila, protesti su i dalje trajali. Pokušavala sam da se proguram kroz pocepane jakne i proćelave glave, ali svi su želeli da budu u prvim redovima kada govor počne. Na vrhovima prstiju, koji su boleli od hodanja, izdigoh se. Tamo, gde su se završavale kape i čupave glave počinjala je bina. Na njoj par zvaničnika u mrko sivim odelima je pipkalo svoju kosu, vetar sa juga je ovog meseca bio posebno nestašan. Govor je počeo. Najmanji od zvaničnika se popeo na uzdignuće i prigrabio mikrofon. "Braćo, drugovi", čuh kroz nanose vetra. Prevrnuh očima i zabodoh ruku u džep. Na dnu džepa, gde su mrvice hleba i prašine vodile rat, ležao je telefon. Izvadih ga da pogledam koliko je sati, ova govorancija zna doista da se oduži, a svi oni posle će hteti da se naljoljaju i tako pijani da razbijaju grad. Pored brojke koja je pokazivala da imam dovoljno vremena stajalo je pisamce. Izdigoh obrvu.
"Ćao, jako si nam nedostajala. Pominjali smo te svaki dan. More nije isto bez tebe. Pozdravljaju te Angela i Rita i poručuju da ove godine odsedamo u Bonanzi. Pridruži nam se. J"
Jebeni Antonio! Basno napisah: "Jebi se bre i ti ti tvoje dve kurve! Vrati mi moje pare!" Nabih telefon u džep i progurah se kroz debele jakne kroz koje nije mogao da prođe smrad neopranih guzica.
-Opet mi je poslao poruku. Njemu je sve ovo sprdnja. Smrad. Srkala sam vrelu kafu na Terezinoj terasi.
-Pa šta si očekivala? Da će da ti pošalje pare? Pobogu, valjda znaš koliko je skot. A i jeste malo smešno moraš priznati. Tereza se tresla od hladnoće ali je odlučno između dva prsta držala cigaretu, iako samo u papučama, belim gaćama i majici bušnoj barem tri mesta.
-Bilo je. Više nije. Obuci se budalo. Gledala sam njene nakostrešene dlačice po ruci i plava usta. Čula sam da se tako dobijaju smrzotine i nokti sami spadaju. Preletela je preko praga, zapela papučetinom i slomila vilicu. Moram priznati da jeste bilo smešno.
Poruke su samo pristizale. "Mislio sam ove godine da pijemo crno vino na obalama Bora Bore, ako voliš dobro društvo i skupe sireve, pridruži nam se", "Možemo, naravno, sve ovo organizovati i pre ;)". Mrtvi Rus. Prokleti mrtvi Rus! Jebi se Antonio!
Posmatrala sam rulju koja je po stoti put protestvovala. Tražili su da se vrati grejanje i bonovi za ulje, a ne samo sa hleb i vodu. Tražili su i nove puteve, nove telefone, i uvoz piletine jer se pacovi ne slažu dobro uz čaj od repe.  Telefon mi zavibrira u džepu. Podigoh pogled ka ćelavom baji koji je motrio da niko ne diže veću buku no što je namenjeno regularnom mitingu.
"Dobro. Ne moraš da nam se pridružiš. Pridruži se samo meni. Znaš gde sam."
Gurala sam ljude skupljene što biže da bi se zagrejali pre no što odu u hladne stanove. Bili su tako stisnuti da bi čovek pomislio da se vole i građaniski rat nije u toku. Gurala sam i provlačila se, uporno i sporo. Na kraju mitinga završavao se i trg, a ulicu dalje nastavio se sokak, pa puteljak, pa desno opet ulica, a na ulici stajao je Antonio držeći zgužvane novčanice u ruci. Ispruži ruku. -Izvoli.
-Jebi se Antonio, znaš na koje pare mislim.
-Pa znaš i kako ćeš ih dobiti. Možda su tvoje pare ovo započele, ali je moj novčić završio.
Ukipio se i stezao pesnice.
 -O, dobro. Idem po kofer. Umri.
Nasmejao se i pogledao srećku u ruci. -Ko tebe šta pita.
I živeli su srećno. Njegova srećka i on.

0 Response to "O izborima"

Постави коментар