O izborima
Објавила Puff , четвртак, 9. април 2015. 22:20
Na ulici se nalazila
većina građana Petrovila, protesti su i dalje trajali. Pokušavala sam da se
proguram kroz pocepane jakne i proćelave glave, ali svi su želeli da budu u
prvim redovima kada govor počne. Na vrhovima prstiju, koji su boleli od
hodanja, izdigoh se. Tamo, gde su se završavale kape i čupave glave počinjala
je bina. Na njoj par zvaničnika u mrko sivim odelima je pipkalo svoju kosu,
vetar sa juga je ovog meseca bio posebno nestašan. Govor je počeo. Najmanji od
zvaničnika se popeo na uzdignuće i prigrabio mikrofon. "Braćo,
drugovi", čuh kroz nanose vetra. Prevrnuh očima i zabodoh ruku u džep. Na
dnu džepa, gde su mrvice hleba i prašine vodile rat, ležao je telefon. Izvadih
ga da pogledam koliko je sati, ova govorancija zna doista da se oduži, a svi
oni posle će hteti da se naljoljaju i tako pijani da razbijaju grad. Pored
brojke koja je pokazivala da imam dovoljno vremena stajalo je pisamce. Izdigoh
obrvu.
"Ćao, jako
si nam nedostajala. Pominjali smo te svaki dan. More nije isto bez tebe. Pozdravljaju
te Angela i Rita i poručuju da ove godine odsedamo u Bonanzi. Pridruži nam se. J"
Jebeni Antonio!
Basno napisah: "Jebi se bre i ti ti tvoje dve kurve! Vrati mi moje
pare!" Nabih telefon u džep i progurah se kroz debele jakne kroz koje nije
mogao da prođe smrad neopranih guzica.
-Opet mi je poslao poruku. Njemu je sve ovo
sprdnja. Smrad.
Srkala sam vrelu kafu na Terezinoj terasi.
-Pa šta si očekivala? Da će da ti pošalje pare?
Pobogu, valjda znaš koliko je skot. A i jeste malo smešno moraš priznati. Tereza se tresla od hladnoće
ali je odlučno između dva prsta držala cigaretu, iako samo u papučama, belim
gaćama i majici bušnoj barem tri mesta.
-Bilo je. Više nije. Obuci se budalo. Gledala sam njene nakostrešene
dlačice po ruci i plava usta. Čula sam da
se tako dobijaju smrzotine i nokti sami spadaju. Preletela je preko praga,
zapela papučetinom i slomila vilicu. Moram priznati da jeste bilo smešno.
Poruke su samo
pristizale. "Mislio sam ove godine da pijemo crno vino na obalama Bora
Bore, ako voliš dobro društvo i skupe sireve, pridruži nam se",
"Možemo, naravno, sve ovo organizovati i pre ;)". Mrtvi Rus. Prokleti
mrtvi Rus! Jebi se Antonio!
Posmatrala sam
rulju koja je po stoti put protestvovala. Tražili su da se vrati grejanje i
bonovi za ulje, a ne samo sa hleb i vodu. Tražili su i nove puteve, nove
telefone, i uvoz piletine jer se pacovi ne slažu dobro uz čaj od repe. Telefon mi zavibrira u džepu. Podigoh pogled
ka ćelavom baji koji je motrio da niko ne diže veću buku no što je namenjeno
regularnom mitingu.
"Dobro. Ne
moraš da nam se pridružiš. Pridruži se samo meni. Znaš gde sam."
Gurala sam ljude
skupljene što biže da bi se zagrejali pre no što odu u hladne stanove. Bili su
tako stisnuti da bi čovek pomislio da se vole i građaniski rat nije u toku. Gurala
sam i provlačila se, uporno i sporo. Na kraju mitinga završavao se i trg, a
ulicu dalje nastavio se sokak, pa puteljak, pa desno opet ulica, a na ulici
stajao je Antonio držeći zgužvane novčanice u ruci. Ispruži ruku. -Izvoli.
-Jebi se Antonio, znaš na koje pare mislim.
-Pa znaš i kako ćeš ih dobiti. Možda su tvoje
pare ovo započele, ali je moj novčić završio.
Ukipio se i
stezao pesnice.
-O,
dobro. Idem po kofer. Umri.
Nasmejao se i
pogledao srećku u ruci. -Ko tebe šta
pita.
I živeli su
srećno. Njegova srećka i on.
Постави коментар