Mr.

Објавила Puff , понедељак, 24. октобар 2011. 05:08

          Ostavio je vino na stolu na terasi i krenuo ka zadnjem dvorištu. Ogroman plastenik se protezao duž celog dvorišta, i on uđe u njega. Ponosno je obilazio plodove svog rada, zastajući samo da počupa korov ili tiho da otpevuši ratničku pesmicu. Nindže. Ima jednu od prvih farmi nindži na svetu. Prošli usevi mu nisu bili bas uspešni. Prvo seme je zakopao naopačke, pa su se mučenici podavili. A sledeći usev je posadio preduboko, izrasle su male nindže, kepeci. Ko se jos plaši kepeca, smešno. Ali sada, sada je sve u savršenom redu, osim sto je primetio par kljova na ponekom nindži.
“Moraću da olabavim sa đubrenjem”, pomisli, “sav taj visak đubreta škodi, sa tim kljovama neće moći da se šunja tiho, poput noći.”
Jos par sati i biće spremne za žetvu. Bacio je još jedan pogled ka svom blagu i tiho se išunjao iz plastenika da ih ne probudi. Vraćajuci se u svoju vilu primeti oškrnuta vrata na garži. “Ti prokleti Kinezi” procedi kroz zube, “Opet su se šunjali oko mog uranijuma!”
Otrča u šupu, uze pušku, sačmaru, naravno, i brzinom vetra dolete ispred garaže. Laganim pokretom ruke otvori vrata i polako uđe unutra. Pretraži celu garažu i zaključi da je to bila samo obicna mačka. “Prokletstvo, moram se malo opustiti, ovo ne valja za moje srce.”
Umornim korakom se vratio na terasu, spustio pušku pored sebe i nastavio da pije najbolje francusko vino, berba 45-a!
Veče je polako sklapalo ruke oko njegovog imanja, setno je gledao u daljinu, razmišljajući gde da nađe pare za novi put na Uran. Ovo malo osiromašenog uranijuma što je doneo bolesno je čuvao u garaži. Par puta Kinezi su hteli da ga ukradu, ali ih je rasterao bacivši na njih zelene karte. Ako su se nečega plašili onda je to bila green card, jer oni mogu samo u ilegali da prežive.
Zbog njih je postao paranoik, komšijama nije pozajmljivao šoljicu šecera misleći da su oni špijuni koji dolaze da bi saznali gde drži uranijum.
Odjednom nešto je prolomilo iz vile. Skočio je kao oparen zgrabivši pušku poleteo ka garaži. Pedeset Kineza, naslagani jedni drugima na ramena, pokušavalo je da obije bravu, dok je jos hiljadak njih čekalo skriveno iza bureta. “Aha, tu ste! Sve cu vas pobiti, Bog mi je svedok!”, gnevno povika. Polete ka plasteniku, otvori vrata i poče da budi zadremale nindže. A oni, kao mali crni mravi, počeše da mile iz saksija ređajući se jedan za drugim spremni za napad. “Sve ih uništite, prokleti Kinezi, videćete vi!”
Nindže poskakaše, izvadiše svoje širukene, nunčake i mačeve i opkoliše tu malu žutu šaku jada koja je htela da orobi njihovog gazdu.
Smeškajući se posmatrao je scenu. Jadni Kineščići su bedno pokušavali da imitiraju Brus Lija, skačući sa noge na nogu. Izgledali su urnebesno.
Klimnuo je glavom, dajući znak svojim sledbenicima za napad. Borba je trajala tek par minuta i sve je bilo gotovo. Kao zgažene gliste, mali žuti udovi su leželi svuda po zemlji. “Tako vam i treba, kad moj uranijum hocete da otmete, nema ‘’leba preko pogače.”, promrmlja sebi u bradu. Zaključao je garažu, smestio nindže u kutije za dalju preprodaju i vratio se u vilu.
“Gospodine, raspremila sam vam krevet, da li mogu da idem sad?” upita kućna pomoćnica.
“Naravno, slobodna si.”
“U redu, gospodine, laku noć”
“Margaret, potseti me da posadim dve-tri čistacice, ne želim da ti svaki put čistiš žute mrlje po prilazu za automobile.”
Imao je osećaj da će se opet vratiti. Zadovoljno nasu jos jednu čašu viskija i zapali ugašenu lulu…

Semafor

Објавила Puff , среда, 19. октобар 2011. 18:57


Zima se oholo spuštala po pločniku kupeći za sobom preživele pahulje i zamrzavajući ih lenjo i mrzovoljno. Crveno svetlo je i dalje treperelo na semaforu dok su umorni vozači isčekivali da ih obasja sjaj plavičasto zelenog spasenja.
Veselo je trljao ruke, povremeno duvajući topli dah u njih. Bio je to prokleto hladan, ali ipak uspešan dan. Izvadio je iz džepa dve plave novčanice pohlepno razmišljajući o toplom bureku i čaju koji će uskoro uslediti.
Svetlo na semaforu je promenilo nijansu, što je značilo da sledi dva minuta čekanja na mrazu dok crvena boja opet ne postane dominantna. Te večeri je imao osećaj da će taj dan, ta godina što sledi ipak biti blaga prema njemu.
Ustao je pre svitanja, sedeći par minuta na ivici dušeka i trljajući svoju bolesnu nogu dok nije osetio da krv juri njome, a zatim je našao kesu u uglu masne improvizovane sobe i navukao je na ukočeno stopalo. „To će je barem malo zaštiti od hladnoće“, pomisli dok je gledao kako hladan vazduh podiže krpare prostrte po zemljanom podu. Odhramao je do raskrsnice gurajući se kroz gužvu koja se trudila da ostvari što manji  fizički kontakt sa njim. Kakve radosti, i sreće, tapšao je kao malo dete kada je shvatio da je prvi stigao na radno mesto. To je značilo da mu se sreća nasmešila i da će semafor koji najduže drži crveno svetlo biti ceo bogotveni dan samo njegov.
Užurbano je izvadio malu četku za brisanje prozora i suvu krpu i zadenu ih za pojas. Sve je izgledalo kao da je posao mogao da počne. Prvo menjanje svetla je bilo više nego usprešno, dobio je čak 30 dinara od galantnog gospodina u požutelom jugu. Onda je monotonija zavladala drumom. Ljudi su umorno odmahivali rukama, pravili se da ga ne vide, neki su čak poslali par psovki kroz staklo.
Na drugom kraju grada preplašeni  dečak je vikao na sav glas. Negovo telo su komadali raspiajući krv na sve strane, i ne mareći za nered koji prave.  Čovek je nosio plastičnu masku koja mu je davala izgled jednog od naučnika iz Vulfenštajna. Rukom, masnom od krvi, je uzeo skalper sa obližnjeg stočića i smešeći se očima prokomentarisao: „A da vidimo šta će se dogoditi ako uradimo ovo...“, a zatim je prineo oštricu staklastoj polulopti u kojoj se odražavao dečakov smrtni strah.
Pola sata nakon toga izašao je umrno iz mračne sobice i uzahnuo. Njegovi planovi ipak nisu bili toliko uspešni kao što se nadao. Moraće da traži novo zamorče. Obrisao je ruke o crvenu kecelju i potražio stari rokovnik u dubini prašnjave fioke. Žute strane su odzvanjale nekom neobičnom smernošću dajući do znanja da su samo važne stvari zapisane po njima. Listao je strane brzo i nasumično prelazeci prstima po imenima, a kada je konačno našao potreban broj radosno je uzdahnuo i okrenuo ga izdavši potrebna naređenja osobi sa druge strane linije.
                Crni kombi je na prometnoj raskrsnici čekao da se svetlo na semaforu promeni. Prašnjava spoljašnjost je odavala utisak da njegov gazda baš i ne vodi računa o svom vozilu. Vozač je tapkao prstima u ritmu muzike koja je dopirala iz zvučnika na vratima.
Prišao im je vadeći četku iz opasača. „Gazda, treba se očisti staklo malo?“, upita, a zatim se vrata kombija otvoriše i on beše uvučen u njega.
Naredno jutro na najprometniju raskrsnicu u gradu stigao je obogaljeni rom, žaleći što ne može da aplaudira usled nedostatka leve ruke. Srećan jer je prvi zauzeo to radno mesto, ali ipak začuđen gde se deo mali dečak koji je vladao semaforima u okolini.

Sena

Објавила Puff , уторак, 20. септембар 2011. 01:18

Moja cimerka me je zamolila da napišem priču o njoj. Nije ispalo baš onako kako je trebalo, ali svi znaju da se priče ne naručuju. Kako bilo, evo je priča.


-Divno je, uzeću ga!
-Drago mi je da vam se sviđa, još samo da potpišete potrebne papire i možete početi sa useljenjem.
Potkrovlje je gledalo na Senu, a beli, olinjali prozori su na svom krilu ostavili toliko mesta da može da sedne i posmatra noć. To ju je i najviše privklo kod ovog, čudno ušuškanog stana.
Sela je na okvir prozora i posmatrala oljuštenu farbu koja se prostirala duž daščica koje su se ukrštale pravići krstiće na sred stakla.
„Ni traga od onog odvratnog tornja“ nasmeja se slatko. Oduvek je mislila da taj prokleti, nakardani toranj kvari Pariz. Bez njega bi grad bio kao crno beli film u kome bi se u pozadini čula Edit Pjaf začaravajući scenu svojim vinilskim glasom.
Svako jutro bi ustajala u tačno pet, a zatim nahranila mačku, skuvala sebi ogromnu šolju kafe i u pižami došetala do svog kutka i tu posmatrala kako magla pleše obalom Sene.
Nijedan posao nije lak, a za njen bi se moglo reći da sa sobom nosi velike posledice. U pola sedam bi izašla iz stana i držeći šal da ne odluta na vetru trčala na autobus. U pola osam je već stajala pred ogromnom hladnjačom pripremajući se za još jedan iscrpljujuć, u nekim trenucima zlokoban dan.
Čitav dan prenošenja smrznutih kutija ribe i mlevenog mesa ne može a da ne škodi. Noću bi često čula sopstvena pluća kako na orguljama sviraju samo njima poznatu melodiju. Ali bi uvek tešila sebe- nije to ništa, samo umor. Već sedam meseci radi taj posao, a sve što ima u tegli na vrh frižidera je par evra i neki sitniš koji nije mogao ni ljudski da zvecka pri pomeranju posude. Pare kao da su padale u ambis. 16 sati rada dnevno samo da bi otplatila dugove koje su joj napravili koje kakvi prilajtelji, bivši ljubavnici, pa i ona sama ovim putem za Pariz i pokušajem novog života.
Ali svaki put kada bi, umorna od celodnevnog pasjeg života, sela na taj prozorski okvir kao da bi se ceo svet zamaglio i pretvorio u nešto previše lepo da bi i sama poverovala u to. Izvadila bi svoju debelu, crtežima popunjenju, svesku i doslikavala deliće tog sveta. Drvo više ne bi bilo drvo, sada bi plesalo sa rekom, a livada bi uzdisala posmatrajući ih. Sa druge strane reke šuma bi okrestralno svirala prateći metronom u obliku gradskih svetla koja su se presijavala po zemlji pokropljenom rosom.
Često bi se i probudila tu, u svom odronu od sveta.
Pogubni dan dođe po svakoga, ali neki ga jednostavno izbegnu, odlože za neku melanholniju noć, a neki se jednostavno prepuste.
Nju je čekao iza ugla želeći samo da joj udeli savet i opomene da previše rada vodi u propast, ona ga očigledno nije shvatila. Bezvoljno je odmahnula glavom i nastavila po svome.
Nekoliko meseci nakon toga komšija je osetio nesnosan smrad koji se spuštao niz stepenice koje su vodile ka potrkovlju. Našli su je kako sklupčana posmatra Senu koja se mreškala niz dolinu...

Livada

Објавила Puff , недеља, 11. септембар 2011. 22:07

Sedela je na livadi i posmatrala sunce. Ubrzo su je oči zabolele i gde god bi pogledala u vidokrugu joj je stajala sjajna zvezda. Posledice sanjarenja.
Nasmeja se, a zatim opet pogleda ka nebu, zvezda je i dalje bila tu. Ubrzo nakon toga kometa sa neba je pala pravo na nju i raznela je na komade. Delovi mozga, kože i iznutrica su i dalje sedeli na livadi.

Ako ipak?

Објавила Puff , субота, 3. септембар 2011. 21:53

-Znam da će vas ova izjava obeshrabriti, ali molim vas, dok ima nade nemojte klonuti duhom.
-Koliko?
-Metastaza je stigla...
-Ne pitam vas za metastazu već koliko!?
-Najviše dva meseca. Izvinjavam se što je tako, ali mi...

Nije čuo završetak rečenice. Nešto se u njemu prelomilo, a bio je siguran da nije kost. Beznadežno gledajući u jednu tačku shvatio je da se sve završava.
Otišao je u svoj stan i zatvorio se u sobu, razmišljajući šta je najbezbolniji način za prekid života. Neće on završiti kao ostali u usranom bolničkom krevetu kašljući krv i natapajući posteljinu znojem!
A zatim je počeo da plače. Plakao je dugo, brišući slinavo lice rukavom pocepanog duksa. Zašto njemu, zašto!? Zar nije dovoljno dobar za ovaj svet! Zar nije načinio dovoljno dobrih dela da ga barem na kratko poštedi! Ceo život mu je bio kao smrt i na kraju će da završi mnogo gore nego svi oni silovatelji i ubice. Nepravedno i jadno.
Lupio je nogom o ormar i besno zapalio cigaru. Uleteće u tržni centar sa bombom oko struka i razneti sve oko sebe! Tako je, ako on umire odneće sa sobom još nekog. Barem da pravedno zasluži svoju neočekivanu smrt.
Sati su polako prolazili, a njegov bes bio sve manji i manji. Opet je tuga počela da ždere njegove organe i polako se kreće ka srcu.
Nije znao šta da učini da mu bude barem malo lakše. Nije imao porodicu, dođavola nije imao čak ni kaktus o kome bi brinuo. Sahrana će biti tako pusta, ali barem nikome neće ni biti žao.
Odjednom mu je sinulo. Ima još dva meseca, pobogu! Uradiće sve što je ikada u životu želeo, ionako nema svrhe skupljati novac na gomilu više.
Otvorio je najbližu fioku i iz nje izvadio masan papirčić i skoro istošenu hemijsku i počeo sa žvrljanjem.
            Bandži džamp na Adi
            Skakanje padobranom, bez instruktora
            Kresnuti onu malu sa trećeg (pašće na priču o bolesti)
            Ukrasti nešto iz supermarketa i jebati konačno kevu onoj rošavoj što radi na kasi 3
            Otići barem na 3 dana u Kazahstan
            Pljunuti sa Ajfelovog tornja
            Probati kokain, lsd i sve ostale psihoaktivne supstance
Lista se nastavljala u beskonačnost. Na kraju, kada mu ništa više nije moglo pasti na pamet pogledao je papiric i nasmejao se svojim detinjastim željama. Počeće još danas.
Otišao je u kupatilo na brzi tuš, obrijao se, namirisao i nasmejao smrti u lice.
Izjurio je iz stana poput cunamija, želeći da što više života udahne za to malo vremena što mu je preostalo. Veselo je pozdravio penzionera sa drugog sa kojim se mimoišao na stepeništu, a zatim izleteo na ulicu. Dan je ipak divan! Gledao je u nebo koje je mutilo plavičaste boje u svom bubnju.

Juriš, zvuci kočenja i tup zvuk. Čovek je izašao iz autobusa i unezvereno gledao u prizor ispred vozila.

Oči su mu se polako sklopile, a na ustima je i dalje imao osmeh, nesvestan svega. Krv se razlila po asfaltu, praveci lepljivi potok koji je sa sobom nosio poslednje tragove te glupave nade.

Putovanje

Објавила Puff , понедељак, 29. август 2011. 21:56


-Sigurno je mnogo bolelo kad si slomila kuk?
- Nisam ni osetila, bilo je gore kad se rana ohladila, ali malo vrištanja je dobro, istreseš sav bes koji se dugo skuplja.
-I šta ćeš sad?
-Kako to misliš? Čekam da se smiri sve, pa opet škola, i tako to.
-Ma bre, šta ćeš sa detetom?
-A tooo! Pa ništa, kod bake je, ona ga čuva. Mislila sam da ga dam na usvajanje. Već je dovoljno zbrke napravio.
-Hmmm, ne znam, odluka je tvoja.

25 godina kasnije mladić u crnom izlazi iz apoteke, pogleda ka suncu, zagladi bradu i zaputi se ka svom mustangu.
Mrak je polako obuzimao okolinu dok je on mahnito vozio uličicama. Želeo je što pre da stigne i završi sa tim. Prašina se valjala po haubi lagano se podižući i još sporije spuštajući, izazivala je nekakav mističan efekat koji je sumrak koji se prostirao horizontom samo pojačavao.

„Mlada damo, ovako ponašanje je veoma neprimereno za jednu gospođicu vaših godina!“ oglasi se nadzornik škole, ošamarivši je.
A ona je samo obisala krv sa usne i tiho klimnula glavom.
„Još jedan ovakav ispad i garantujem vam dom i izbacivanje iz ove ustanove, da li sam bio jasan?“
„Da, gospodine nadzorniče, neću više praviti nikakve ispade.“, smepkajući ga pogleda, a zatim ga svom silinom šutnu u prepone i izlete poput furije napolje u slobodu.
Zastala je na glavnom drumu i brišući znoj sa čela počela da jeca.

„A gde putuješ ti?“ upita je, motreći ispod obrva kako prekršta noge i podiže ih na prozor od mustanga.
„Ne znam, bilo gde sem ovde. Gde ćeš ti?“
„Kalifornija.“
„Pa eto, tu ću i ja.“ reče, oblizivajući ranicu na usni.
„Kul.“
Jurišali su pustim autoputem trkajući se sa mesecom.

Na kraju njihovog cilja, u garsonjeri blizu obale čekala ga je omalena gospođa posmatrajuči galebove koji kruže oko olupine jednog broda. Zvao je, rekao je da će doći. Ne bi je izneverio. Ne i on. Iako je ona njega davno izneverila. Čvrsto je stezala krpanu maramicu, pokušavajući da zadrži prisebnost.

„A šta ćeš u Kaliforniji? Šta ima tamo?“  razgledala je pejzaž nosa prilepljenog za staklo.
„Imam neka nedovršena posla, a i uostalom, ne tiče te se, ti si samo neplanirani saputnik.“
„Ma da, ionako me i ne interesuje, imam ja svoje misli.“
Par sati kasnije, kola se zaustavljaju, devojka istrčava, odlazi do najbližeg žbuna, a zatim se vraća, vidno olakšana. Putovanje se dalje nastavlja po nekom svom planu.
„A šta uopšte tražiš ovde, zar ne bi trebalo da si u školi?“ upita je, češkajući se po potiljku.
„Ne idem u školu, ona je za luzere. Ja želim da idem u Kolorado i da ulovim najvećeg bika na svetu.“
„E, daj, ozbiljno te pitam.“
„Ozbiljna sam, idem tamo i da uhodim maslačke, sumnjivi su mi.“
„Ti si luda.“
„Kao i svi.“

Tri godine kasnije dvoje mladih se valjalo po krevetu sa izgužvanom posteljinom. Mladić se okrenu, leže  na leđa i zamišljeno se zagleda u nevidljivu tačku na plafonu. Devojčurak se pribi uz njega, stavljajući svoju bradu na njegove grudi.
„Šta je bilo?“ upita ga zabrinuto.
„Ništa, stare uspomene, samo to.“, reče ljubeći je u ruku koja je polako klizila od njegovih usana ka vratu.
„I dalje mi nisi rekao gde si pošao ondah kad si me sreo, znaš?“, izusti smeškajući se.
„Ma kao što rekoh još tad, imao sam neka posla tamo, ali izgleda da pored tebe ona i nisu bila toliko bitna.“, nasmeja se i zagrli je, „ipak su tvoja posla sa sumnjivim maslačcima mnogo bitnija. A i Kolorado je mnogo lepši od Kalija.“
„Malo mi je krivo što sam te spečila u izvršenju tog posla, ali sve nekako mislim da to i nije bilo bitno čim ti se putovanje završilo daleko od Kalifornije.“, odgovori plazeći se.
Nastavili su da se golicaju i zadirkuju dok se noć polako slivala u jutro.

Garsonjera sa pogledom na obalu zvrjala je prazna. Sa druge strane, grob par kilometara niz put od te iste garsonjerice je bio sveže pokopan. Zemlja se polako slegala dok se niz nadgrobnu ploču lelujavo spuštala krpana maramica. 

Povratak

Објавила Puff , четвртак, 25. август 2011. 19:00


Rođena sam u malom seocetu nadomak mora. Mama je radila u polju kad je osetila bol u stomaku. Još uvek se sećam tog dana. Vrelina je pržila zemlju,  odnoseći sa sobom i poslednji trag proleća. I možda zbog te toplote sve je izgledalo nekako sterilno, i more, i njive, i mirisi koje je blag vetrić nosio kroz polje. Baš u tom trenutku rešila sam da se rodim.
Bila sam slatka beba, previše spavala, malo jela, retko kad plakala. Ponekad se setim zapanjenih pogleda kada sam progovorila prvu reč. Oblak. Ne, nije mama, ni tata, nego oblak. Sedela sam na maloj terasici, u svojoj petoj godini i razmišljala oblacima, o vazdušastim, pufnastim stvorenjima koja plove nebom. Oblaci, kako to čudno zvuči u glavi. Poželela sam da izgovorim tu reč, da proverim njeno slivanje niz vazduh. I izgovorila sam je. Reč je ostala da lebdi u vazduhu poput maslačka koje radosno dete duva u prolećni dan. Svidela mi se cela ta zvukovna konstatacija jedne obicne reči, i odlucih da je ponovim. Tek tad ugledah zblaznute poglede svojih roditelja, oni su mislili da sam ja nema, odavno su se pomirili sa tim. Ustvari, meni govor nije značio mnogo, i kasnije u životu sam ga veoma malo koristila.
Sećam se dece na obali mora, igrali su se sa krpanom loptom, razdragano skakali po pesku ne mareći za modrice i prašinu koja se lepila po znojavoj koži. Tad mi je vec bilo deset godina. Oni su trčali, dovikujući razne gluposti koje samo jednom detetu mogu da padnu na um, a ja sam sedela kraj obižnjeg šumarka posmatrajući sve to i trudeći se da zapamtim što više od tog događaja. Boju njihove kože, odsjaj sunca na kamenčićima okupanim vodom, miris školjke koja je služila kao stativa, sreću koja je disala kroz njih... Detalji su mi još uvek urezani u kori mozga.
Sa petnaest godina roditelji su me poslali u veliki grad da nastavim školovanje. Mama je stajala na pragu brišuci keceljom suze, a otac, on mi je, sa neobičnom distancom, poželeo mi sreću, a u sebi se lomio da ne zaplače, jer pravi muškarci to ne rade. Prvi put sama, kofer u ruci, mala garsonjera na ivici grada, svet i ja. Nisam stekla prijatelje u školi, uglavnom su me izbegavali. „Mala crna seljančica nije dobrodošla u ovaj klub.“, to su mislili. Danima sama, posmatrajući oblake, maštajuci o zemlji iza ogledala, ponekad čitajuci misli drugima, dani su mi brzo prolazili. Za svoj sedamnaesti rodjendan roditelji su mi došli u posetu. Razgledajući garsonjericu zadovoljno su klimali glavom, što je značilo da su ponosni na mene. Dobila sam čak i malo više para od oca, kao poklon. „Izvedi drugaricu na večeru i u bioskop.“, predložio je. Pare su završile u rukama beskućnika, odevenog u stari kaput, beskrajno se zahvaljivao na tome.
Devetnaest punih godina. Sedela sam na klupici u parku posmatrajuci drveće koje se pod jačim daškom vetra savijalo kao klasje žita. Trava se presijavala pod poslednjim naletima sunca tog dana. Sve je usporio, čak su i pčele, bubamare i mušice prestale sa letom. Kučence je stajalo nadomak jedne žene sa zelenim šeširom spremajući se da joj otme sendvič iz ruke, ali završetak njegovog pokušaja necu videti. Nesto me je vuklo u mrak. Ulica je vodila u tamu, krenuh ka njoj. Po poslednji put setih se mirisa polja, pokošene trave, mirisa sena, dodira rose po tabanima kada ranim jutrom krenem po vodu na bunar. Svetiljka se ugasi nadamnom, pogledah u nju i nasmejah se. Tup udarac u glavu i pad na ulicu orošenu smradom. Pogled mi skrenu ka patikama narkomana koji je stajao kraj mene. Pored nje se slivala krv, moja krv. Zatvorih oči i pomislih: „Da, vraćam se kući.“