Susret
Објавила Puff , недеља, 3. фебруар 2013. 05:57
Rovario sam po zemlji tražeći ostatke hrane,
potajno se nadajući da je neko ispustio koricu hleba dok je bežao u spas. Hrane
nažalost nije bilo. Presao sam prstima po prašini. Kiša toliko dugo nije pala
da je zemlja odbijala da ostavi čak i najmanji trag po mojim jagodicama. Dok
sam zamišljeno gledao u zemlji prišao je Radži noseći u ustima tri kestena koja
je izbunario negde po šumi. Nasmejah se i potapšah ga po glavi. Kasnije smo
ispekli kestenove na vatri, proždravši ih za manje od trena, ja dva, a on
jedan. Zaključio sam da je meni hrana potrebnija.
Ranim jutrom smo se uputili ka istoku. Kažu da je
zapadno od Belih planina veliki logor u koje su primali na kratko prolaznike,
davajući im hranu i vodu. Nisam verovao u te priče, ljudi su imali običaj da
pošalju u suprotnom smeru od pravog samo u nadi da će zadržati više hrane za
sebe. Par časova kasnije stigli smo na obronak šume. Prostirala se miljama tako
da je delovalo da ako zađemo u nju više nikad nećemo izaći. Ipak smo
zakoračili, sigurni da mora postojati izlaz.
Prvih par kilometara udarao sam u grane, lomeći
pred sobom i praveći nepoželjnu buku. Radži se provlaćio iza mene, vidno tiši i
smireniji. Nakon nekog vremena oči su se privikle na mrak, pa sam uspevao
nekako da obilazim sve te bolne zamke koje su okupirale prostror.
Koračali smo punih četiri sata, a svetlosti
nije bilo ni za lek. Radži se već umorno vukao po zemlji, zastajući povremeno
da oliže svoje krvave šape. Sagao sam se i podigao ga u ruke. Valjda sam mislio
da ćemo brže ići ako ne stajem svakih par koraka da bi me on sustigao.
Negde oko 7 sata putovanja ugledah kilometar
dalje slabašnu svetlost koja se probijala kroz grane. Srce mi ubrzano zakuca od
pomisli na toplo sunce. Umirili smo se na par trenutaka, pokušavajući da
shvatimo odakle svetlost dopire, kada se iza nas prolomi buka praćena jakim
udarcem u glavu.
Osvestio sam se od krvi koja se slivala niz
moje lice. Ispred mene je stajala crna senka, lagano se njišući usled disanja. U
prvi mah nije primetila da sam se probudio, ali ondah se okrenula i pretvorila
u mršavog čoveka sa iskeženim zubima. Dalje, kod vatre, ležao je Radži, dok ga
je osoba koja se nadvila nad njega nestrpljivo sekla u komade.
Plakao sam, vikao, molio ih da prestanu,
jednostavno nisu obraćali pažnju na mene. Kada je miris pečenog mesa stigao do
mojih nozdrva ispovraćao sam drob, povremeno jecajući. Znao sam šta me čeka.
Nisam mogao da ih krivim. Na njihovom mestu i
ja bih učinio isto. Ali nisam. Nikad, ni za hiljadu godina ne bih mogao uraditi
to što su oni mom psu.
Kanap sa vezanih ruku je polako popuštao.
Pokušavao sam da se saberem i da razmislim šta je najbolje za mene. Ako ne
pokušam da pobegnem šanse da završim kao Radži su velike, a opet ako ne uspem u
pokušaju nož pod grlo mi ne gine.
Onog trenutka kada su siluete navalile na hranu
povukao sam ruku iz stiska kanapa i dao se u beg. Kao što sam i očekivao
strvine nisu krenule za mnom, plašeći se da im to malo hrane ne nestane ako ga
ostave nasamo.
Trčao sam dugo, dugo, zastajući samo da uzmem
dah. Krv je i dalje kapala iz pukotine na glavi dok su se delići iverice
zabijali pod kožu. Ni sam nisam bio svestan koliko sam hodao dok se nisam
onesvestio negde na kraju šume. Otvorio sam oči i prvo što sam ugledao bile su
pseći tragovi u prašini. Vratio sam se na isto mesto odakle smo krenuli. Plakao
sam kratko, tešeći se znanjem da nije bilo njega verovatno bih ja završio kao
hrana tim istim zverima.
I onda sve iz početka. Put, preživljavanje i
ja. Samo sa jednim prijateljem manje.
Radži. <3 Damn.Dobra.