Susret

Објавила Puff , недеља, 3. фебруар 2013. 05:57


Rovario sam po zemlji tražeći ostatke hrane, potajno se nadajući da je neko ispustio koricu hleba dok je bežao u spas. Hrane nažalost nije bilo. Presao sam prstima po prašini. Kiša toliko dugo nije pala da je zemlja odbijala da ostavi čak i najmanji trag po mojim jagodicama. Dok sam zamišljeno gledao u zemlji prišao je Radži noseći u ustima tri kestena koja je izbunario negde po šumi. Nasmejah se i potapšah ga po glavi. Kasnije smo ispekli kestenove na vatri, proždravši ih za manje od trena, ja dva, a on jedan. Zaključio sam da je meni hrana potrebnija.
Ranim jutrom smo se uputili ka istoku. Kažu da je zapadno od Belih planina veliki logor u koje su primali na kratko prolaznike, davajući im hranu i vodu. Nisam verovao u te priče, ljudi su imali običaj da pošalju u suprotnom smeru od pravog samo u nadi da će zadržati više hrane za sebe. Par časova kasnije stigli smo na obronak šume. Prostirala se miljama tako da je delovalo da ako zađemo u nju više nikad nećemo izaći. Ipak smo zakoračili, sigurni da mora postojati izlaz.
Prvih par kilometara udarao sam u grane, lomeći pred sobom i praveći nepoželjnu buku. Radži se provlaćio iza mene, vidno tiši i smireniji. Nakon nekog vremena oči su se privikle na mrak, pa sam uspevao nekako da obilazim sve te bolne zamke koje su okupirale prostror.
Koračali smo punih četiri sata, a svetlosti nije bilo ni za lek. Radži se već umorno vukao po zemlji, zastajući povremeno da oliže svoje krvave šape. Sagao sam se i podigao ga u ruke. Valjda sam mislio da ćemo brže ići ako ne stajem svakih par koraka da bi me on sustigao.
Negde oko 7 sata putovanja ugledah kilometar dalje slabašnu svetlost koja se probijala kroz grane. Srce mi ubrzano zakuca od pomisli na toplo sunce. Umirili smo se na par trenutaka, pokušavajući da shvatimo odakle svetlost dopire, kada se iza nas prolomi buka praćena jakim udarcem u glavu.
Osvestio sam se od krvi koja se slivala niz moje lice. Ispred mene je stajala crna senka, lagano se njišući usled disanja. U prvi mah nije primetila da sam se probudio, ali ondah se okrenula i pretvorila u mršavog čoveka sa iskeženim zubima. Dalje, kod vatre, ležao je Radži, dok ga je osoba koja se nadvila nad njega nestrpljivo sekla u komade.
Plakao sam, vikao, molio ih da prestanu, jednostavno nisu obraćali pažnju na mene. Kada je miris pečenog mesa stigao do mojih nozdrva ispovraćao sam drob, povremeno jecajući. Znao sam šta me čeka.
Nisam mogao da ih krivim. Na njihovom mestu i ja bih učinio isto. Ali nisam. Nikad, ni za hiljadu godina ne bih mogao uraditi to što su oni mom psu.
Kanap sa vezanih ruku je polako popuštao. Pokušavao sam da se saberem i da razmislim šta je najbolje za mene. Ako ne pokušam da pobegnem šanse da završim kao Radži su velike, a opet ako ne uspem u pokušaju nož pod grlo mi ne gine.
Onog trenutka kada su siluete navalile na hranu povukao sam ruku iz stiska kanapa i dao se u beg. Kao što sam i očekivao strvine nisu krenule za mnom, plašeći se da im to malo hrane ne nestane ako ga ostave nasamo.
Trčao sam dugo, dugo, zastajući samo da uzmem dah. Krv je i dalje kapala iz pukotine na glavi dok su se delići iverice zabijali pod kožu. Ni sam nisam bio svestan koliko sam hodao dok se nisam onesvestio negde na kraju šume. Otvorio sam oči i prvo što sam ugledao bile su pseći tragovi u prašini. Vratio sam se na isto mesto odakle smo krenuli. Plakao sam kratko, tešeći se znanjem da nije bilo njega verovatno bih ja završio kao hrana tim istim zverima.
I onda sve iz početka. Put, preživljavanje i ja. Samo sa jednim prijateljem manje.

2 Response to "Susret"

Постави коментар