Omen
Објавила Puff , субота, 18. јануар 2014. 10:24
Neredi su počeli par dana posle
objave kraja. Sedeli smo u dnevnoj sobi i slušali vesti. Tomas je zamišljeno
posmatrao halogeno drvo ritmično češakjući bradu.
Vojska je par
minuta ranije ušla u naselje na severu zemlje i sravnila čitav grad. Njihove
džamije, mahale i kuće nestale su u oblaku dima. "Loš dan za muslimane,
rekao bih." prokomentarisa Tomas. Majka i ja smo se samo tiho pogledale.
Naša kuća smeštena je na obodu
zemlje, do nas neredi nisu dopirali, ali su nas svakako pogađali.
Tu noć nisam
mogla da spavam, u snovima su me uhodile puške, krici umrlih i bele prilike. Najednom
osetih nečiju ruku na mome čelu. Uplašeno otvorih oči, dok je Majka sedela na
rubu mog kreveta, pokušavajući da me umiri. "Vrtela si se, pomislih da
imaš košmar." promrmlja.
"I jesam.
Ali nije to ništa." odgovorih. Pogledala me je sažaljivo: "Znaš, ovih
dana opet vrištiš u snu. Svima nam je teško, ali sve će to uskoro proći."
Sagla se i poljubila me u čelo, a zatim se poput zmije uvukla natrag u svoj
krevet.
Narednog dana vest da je vojska
koja je do skoro suzbijala nerede otišla sa planete sve nas je prenerazila.
"Ako njih nema, ko će da nas čuva?" uplašeno upitah. Marija, koja je
pila burbon u za šankom, se nasmeja: "Vas neće niko." Ostatak dana
sam provela lijući suze i pokušavajući da izbegnem poglede.
Pakovali smo potrebne stvari za
odlazak. Marija nije mogla da se odluči za većinu umetničkih dela pa je rešila
da ponese sva. Majka i ja smo čitav dan prenosile stvari od kuće do ogromnog
kontejnera punog kofera. Čitavo veče ruke su mi bridele, dok su plavičaste
vrene pulsirale trežeči odmor. Majka mi je privila oblogu od sušenih trava, da
bi smirila pomahnitale mišiće. Sve se nekako primirilo, i vreme, i ljudi i
miris u atmosferi koji se najavljivao kraj. Jedino časovnik na zidu dnevne sobe
je odbrojavao. Jedan dan i sedamnaest sati.
Sutradan smo uneli i poslednje
sitnice, dok je sat pokazivao preostalih dvadeset i jedan sat. Otišla sam u
sobu i skupla sve svoje stvari na krevet. Ćebe, par igračaka, čigra, Upustvo za
korišćenje aparata za gašenje požara, dve haljine, jedna mašna i punjač. Sve
sam to svezala u čaršaf i ponela ka izlazu. Na ulaznim vratima Marija je
posmatrala Tomasa dok je prebrajao preostali novac, pogledala me je preko
ramena: "Gde si ti pošla sa tim prnjama?". Zastala sam u čudu: "Pa
da ih ubacim u kontejner."
"Vidi je
Tomase, kako je slatka, ona stvarno misli da će da ide sa nama. Dušo, ti
ostaješ ovde da čekaš sudnji dan. Osobe bez duše nisu poželjne na mom
brodu!"
Tomas je bledo
pogleda: "Ne moraš biti toliko okrutna prema njoj.", zatim se okrenu
ka meni: "Žalim, ali pored svih Marijinih stvari nemamo dovoljno azota za
vas dve."
"Zašto im
objašnjavaš. Ionako će im se baterije uskoro istrošti. Neće ni osetiti ništa.
To su mašine, pobogu!"
Osetila sam kako
mi se kolena tresu i izvijaju u neprirodne položaje. Stadoh nešto da izustim,
ali osetih Majčinu ruku na mom ramenu. Vratila sam stvari u sobu i rasporedila
ih kako su oduvek stajale. Lutka do lutke, haljine u ormar i ćebe preko
kreveta, a zatim sela na pod. Znači ovo je kraj. Pogledala sam ekran na desnoj
ruci, indikator je pokazivao punu bateriju što je značilo još najmanje četiri
dana do gašenja.
Par sati kasnije poslednji
stanovnik koji je imao novac za odlazak je napustio planetu zajedno sa njima i
moji kreatori. Majka je sedela u kuhinji i kuvala čaj. "Nemamo ništa od
paničenja, tako je kako je, nemamo ništa od paničenja", ponavljala je
ritmično. Pogledah na sat, pokazivao je još sat vremena do kraja. Srce mi
zalupa jače, dok se znoj slivao niz kičmu. Šta ako se ništa ne desi? Šta ako
kraj bude trajao danima, i svi umremo u agoniji i mukama. Šta ako ne bude Boga
i svetlosti na drugoj strani?
Sat je pokazivao
još samo par minuta. Majka je sedela za šankom i pila čaj. Prišla sam i
poljubila je, dok je i dalje ponavljala svoju matru.
Ušla sam u sobu,
sela na pod i trudeći se da se okrenem ka istoku. Čuh iz dnevne sobe mehaničko
odbojavanje. 10, 9, 8..
Zatvorih oči,
prekrstih se i počeh "Oče Naš Koji Si Na Nebesima.." dok se negde u
daljini odbrojavanje privodilo kraju.
Постави коментар