Kafana

Објавила Puff , четвртак, 29. децембар 2011. 18:04

U skladu sa praznicima koji nastupaju jedna pesmica, doduše davno napisana...



Naručim čašu opore jave,
Pomešam sa njom kašičicu sna,
Pijem je uspravno, dignute glave,
Sa dostojanstvom negde u džepu.

Tek onda zapalim cigaretu laži,
Samo da zamagli oholi svet,
Da umrtvi njihove zločeste draži
I da se smeju takav je red.

U ovoj kafani na račun drugih se pije,
Svako svoju istinu ispod stola guta,
Jer to je narod kakav svet video nije,
Za njih je laž svakodnevna maršuta.

Svojim prijateljima ispredaju priče,
Jer stvarnost pravu svakako podneli ne bi,
Ne smeju da pokažu da na masu liče,
To čak nikad ne priznaju ni sebi.

I opet sama sedim za stolom,
Svoju istinu pijem kao bozu,
Moram da se suočim sa sudbinom golom,
Licemeri, ne deluje, naspite mi novu dozu!

Naređenje

Објавила Puff , среда, 28. децембар 2011. 05:12

„Poručniče, izvinite što ovako upadam ali upravo dolazim od kancelara, poručuje Vam da ni pod kojim slučajem ne povlačite trupe.“, izgovori u dahu mladi čovek dok je jednom rukom skidao šapku sa glave i brisao znoj sa čela.
„Nebesa! Pa ono tamo nisu trupe, to je šačica mučenih ljudi koji su se našli u čudu, ne znaju čak ni pištolj da repetiraju!“
„Verujem da ste, gospodine poručniče, u pravu ali ja samo prenosim naređenje, nije na meni da odlučujem.“

„Nije na tebi da odlučuješ, nije mojoj vojsci da misle, nije na meni da rukovodim trupama... Dođavola, sve je otišlo dođavola!“
Vojnik  tiho napusti prostoriju ostavljajući zabrinutog poručnika koji je posmatrao ordenje na svom šinjelu okačenom o trošni zid.

„Kome sad da se izjadam! Kako da izađem pred oči svetu kad su zbog mog kukavičluka tolike duše napustile ovu pustu zemlju! Sva ova odlikovanja ne znače ni pišljivog boba kad znam da sam slab.“
Uzeo je lulu sa stola i ubrzo se opori duvanski dim širio hodnicima preuređene škole.
„Moram nešto uraditi. Tih par jadnika će, ako ostanem u senci, umreti uzaludno kao i njihovi prethodnici.“ Počeša se po osedelom temenu. „Da li će moja savest izdražati sve to?“
Upalio je prašnjavi gramofon iz koga se prolomi umilna šansona milujući oronulu prostoriju.

 Stotinama milja od stare škole par vojnika je ležalo u rovu i čekalo naređenje. Prvi, proćelavi, debeljuškasti čovek je crtao vrhom prsta krugove po izdrobljenoj zemlji pevušeći pesmu koju je čuo od svoje mati. Drugi, plavi, sa ožiljkom preko desnog obraza je sedeo, poduprt nasipom zemlje, i oštrio švajcarski nožić o beli kamičak. Ostala trojica su posmatrala nebo tragajući za neprijateljskim avionima.
„Moraju nam nekad nešto javiti. Nisu ludi da nas ostave ovako, ovde, bez ikakve pomoći.“ Prošaputa jedan od trojice koji su nadzirali nebeski svod.
„Da, javiće nam kako moramo da krenemo u napad i da nema povlačenja.“, nasmeja se plavušan otkrivajući svoje prerano požutele zube.
„Samo se vi smirite i utišajte ovog raspevanog, otkriće naš položaj zbog njegove simfonije.“ , prozbori najviši od njih ne skidajući dvogled sa očiju.

Tog jutra je sve krenulo naopako. Viši poručnik nije izlazio iz svoje imrpovizovane kancelarije,  uhvatio je tri vojnika kako iz ostave kradu hranu kojom se mogla nahraniti desetočlana porodica, i povrh svega negde je zagubio svoj pištolj. Kako će on, narednik prve klase, da brani svoju otadžbinu bez oružja! Lutao je svim hodnicima, zavirivao ispod svakog kamena i nigde nije mogao da ga pronađe.
„Ona beštija od sinoć ga je sigurno maznula. Ovih dana su visoke cene pištolja, posebno onakvog valtera koji je ubio barem pedeset duša.“ Slegnu ramenima i pokuca na poručnikova vrata.
„Gospodine, kakva je odluka danas? Povlačimo li se i dalje ili smo se ustoličili ovde?“
„Ne znam, Petre, ni sam. Kancelar je naredio da nikako ne povlačim ono malo ljudi što je ostalo. Pretpostavljam da ima prave razloge za to, samo ja ih nikako ne vidim. Ti jadni ljudi će uzaludno izginuti.“
„Znam poručniče,  uradite ono što morate. U ratu ponekad čast nije sve.“ Poklonio se i lagano zatvorio vrata pritom pretražujući svaki kutak tog mračnog hodnika.

Maleni vojnik, kome se po uniformi videlo da nije ništa više do regruta, je trčkarao između rovova sve vreme osvrćući se na levu, pa na desnu stranu. Uklizao je pri poslednjem koraku i aterirao na prašnjavu zemlju tik uz debeljuškastog čovečuljka koji je i dalje pevušio. Ovaj ga nezainteresovano pogleda, a zatim nastavi sa crtanjem.
„Ne radi vam radio veza?“, upita preplašene vojnike.
„Pa da li si ti normalan? Je l' te mama nije naučila da kucaš pre nego što uđeš? Mogao si zalud poginuti.“, procedi plavušan. „Ne radi, juče su izrešetali uređaj. Švajcarski sir.“
„Da, zato su me i poslali. Prenosim naređenje. Samo vas je ovoliko ostalo? U svakom slučaju naređeno vam je da se povučete ka najbližem selu i potražite zaklon od meštana. Toliko od mene, srećno momci.“ Namignu im, a zatim klisnu kroz drveni okvir koji je sperčavao urušenje rova.

Njih petorica se pogledaše sa osmehom na licima skorelim od rata i počeše da kupe svoje stvari. Deset minuta nakon toga poslednji vojnik je oprezno iskoračavao iz rova bacajući poslednji pogled na pustu zemlju koja ih je nevoljno snašla.


Dva vojnika sa belim šlemovima u savršeno ispeglanim uniformama su ušli u zadimljenu prostoriju.
„Vi ste viši poručnik Krstić?“, upita jedan od njih gospodina koji je oblačio svoj šinjel i umorno gledao u pod.
„Da, ja sam viši poručnik Krstić. Pretpostavljam da želite da pođem sa vama?“
„Znate i sami šta se dobija za odbijanje izvršenja naređenja koje Vam je striktno izdato.“
„Znam. Spreman sam.“, udari par puta rukom po grudima, stresavši pritom prašinu, nabaci šapku na glavu i krenu ka vratima. Zastade na trenutak i pogleda jednog od vojnika: „Čast je čast, ali ljudski životi su ljudski životi.“, a zatim izađe van.
Za njima ostade prazna, memljiva prostorija sa izlizanim tragovima krivice koje je suton polako spirao.

Klovn

Објавила Puff , уторак, 20. децембар 2011. 00:47

Prijatelj me je zamolio da napisem jednu priču koja ne sadrži krvoproliće, i da barem jednom ne bude crna. Ja sam za tu temu izabrala klovnove, oni su uvek tako veseli, sa njima ne mogu da omašim. Pa da vidimo, glupa pesmica o klovnu:

Bio jednom jedan klovn,
kao i svaki drugi.
I on je pravio stvorenja od balona,
imao je šešir i mantil dugi.

On, kao i ostatak klovnovskog sveta,
zbijao šale kao iz šešira,
bio je radost svakog deteta,
znao je čak i triangl da svira.

Klovn k'o klovn, reći će neki,
klovn k'o klovn rekla bih i ja,
i taj je bio pravi harlekin,
i njemu osmeh odistinski prija.

I pristaje rekla bih, možda,
ipak k'o šarlatan predstvalja svet,
a možda je ustvari ceo sav voštan,
ali se smeje, takav je red.

I ovaj je klovn kao i svaki klovn bio,
skakao, pevao, nasmejao sve,
u suton dana on se obesio,
jer takvi su klovnovi kasnije ili pre.

Jbg. Ali ja se jesam sita ismejala.

Ostrvo

Објавила Puff , понедељак, 19. децембар 2011. 02:59


Nikada je nisu uznemiravali. Nisu joj se u početku obraćali, niti primećivali. Kad kad bi joj ostavili koji komad nekuvanog mesa na kamenjaru blizu kog je končala. Ali ipak se osećala sigurno što nije sama na tom prostom i nebrušenom svetu.
Sve je počelo par godina ranije kada joj je muž, usled posledica opake bolesti, preminuo. Danima je gledala kroz prozor želeći da mu se pridruži u tom nematerijalnom prostoru. Iz melanholije ju je trglo pismo koje joj je on ostavio. Izričito je naredio da ne žali za njim i da konačno udahne tračak života.
Odlučila se za Australiju. Kontinent zatvorenika. Tih dana se i osećala kao zatvorenik sopstvene tuge tako da joj se ta zemlja činila prikladnom.
Krhotine stakla su joj rasparale butinu prikazujući belinu kosti. Bleštavo sunce joj je razmazivalo ostatke šminke po izgrebanom licu. Pokuša da ustane, ali joj blesak bola sastruga želju za time. Trebalo joj je prilično vremena da shvati šta se dogodilo. Pesak, more, krhotine aviona rasute po obali su joj pomogle u tome. Nemoguće! Zar ona da završi kao slepi putnik na ovom pustilu! To se događa samo u osrednjim romanima i serijama za mediokritet. Ali izgleda da život čita takve romane.
Nekoliko nedelja kasnije, dok je sedela ispod improvizovanog šatora ugleda par crnomanjastih dečaka kako trčkaraju obalom. Pokušala je da odšepa do njih, ali oni, ugledavši je, pobegoše u šumarak koji je odvajao brdo od obale. To ju je ujedno i uznemirilo i obradovalo. Nije bila sama na ovom mestu, a opet nije mogla da zna sa kakvim obličjima deli život. Narednih dana je istražujući okolinu otkrila da postoji čitav mali univerzum vođen domorocima. Imali su svoje navike, obrede i svoj svet. Nju čak nisu ni primećivali. Sedeli su u krugu i pevali, crtajući maštovite oblike po svojim telima. Pored tog malog seoceta je bilo, kako je ona pretpostavila, njihovo svetilište. Desetine pobodenih kolaca na kojima su stajale glave kojekakvih životinja. Žrtva je morala biti prinešena bogovima, to je bila njena pretpostavka. Sve to ju je podestilo na knjigu koju je davno čitala, o grupi dečaka na nenaseljenom ostrvu koji su zveri iz svoje sveti prineli žrtvu u obliku svinjske glave.
Godinu dana kasnije, pomirena sa sudbinom, ponekad rastrojena depresijom, rešila je da sebi stvori život tu gde jeste, nezavisno od ostatka stanovništva tog malog ostrva. Smejala se sebi dok se prisećala onog šarlatana sa televizije koji je navodno preživljavao u divljini. Eh, da je bilo barem upola tako lako. Ali sva snaga se nosi u sebi, zaključila je to. Gurala je svaki dan sa pomisli na novi cilj koji je sebi zacrtala - ostvariti sreću koliko joj je to divljaštvo dopuštalo.
Dve godine nakon toga sedela je na obronku čudnog sela, i grickajući slamku posmatrala skupinu. Pomisli kako im predstoji neki važan obred jer su se veoma detaljno i precizno odvijali događaji. Čovečuljak sa perima na glavi je lagano mešao crvenu zemlju sa vodom, konstantno proveravajući gustinu smese. Kada je smesa zamešena ženica je uze i poče da boji stavnovnike, crtajući po njihovim telima religijske znakove. Na drugom kraju seoceta dva čoveka su pravila baklje, dok je pored njih jedan dečačić obmotavao vrhove koplja zelenim travkama.
Odjednom oseti hladan povetarac koji joj podiže dlake na vratu. Blago se okrenu i vide tri iskežene utvare kako joj stoje nad glavom. U tom trenutku shvati šta se događa.
                Sledećeg  jutra na svetilištu je osvanula još jedna glava dok je neskorela krv kapala sa koca na gladnu, crvenu zemlju.