Sena

Објавила Puff , уторак, 20. септембар 2011. 01:18

Moja cimerka me je zamolila da napišem priču o njoj. Nije ispalo baš onako kako je trebalo, ali svi znaju da se priče ne naručuju. Kako bilo, evo je priča.


-Divno je, uzeću ga!
-Drago mi je da vam se sviđa, još samo da potpišete potrebne papire i možete početi sa useljenjem.
Potkrovlje je gledalo na Senu, a beli, olinjali prozori su na svom krilu ostavili toliko mesta da može da sedne i posmatra noć. To ju je i najviše privklo kod ovog, čudno ušuškanog stana.
Sela je na okvir prozora i posmatrala oljuštenu farbu koja se prostirala duž daščica koje su se ukrštale pravići krstiće na sred stakla.
„Ni traga od onog odvratnog tornja“ nasmeja se slatko. Oduvek je mislila da taj prokleti, nakardani toranj kvari Pariz. Bez njega bi grad bio kao crno beli film u kome bi se u pozadini čula Edit Pjaf začaravajući scenu svojim vinilskim glasom.
Svako jutro bi ustajala u tačno pet, a zatim nahranila mačku, skuvala sebi ogromnu šolju kafe i u pižami došetala do svog kutka i tu posmatrala kako magla pleše obalom Sene.
Nijedan posao nije lak, a za njen bi se moglo reći da sa sobom nosi velike posledice. U pola sedam bi izašla iz stana i držeći šal da ne odluta na vetru trčala na autobus. U pola osam je već stajala pred ogromnom hladnjačom pripremajući se za još jedan iscrpljujuć, u nekim trenucima zlokoban dan.
Čitav dan prenošenja smrznutih kutija ribe i mlevenog mesa ne može a da ne škodi. Noću bi često čula sopstvena pluća kako na orguljama sviraju samo njima poznatu melodiju. Ali bi uvek tešila sebe- nije to ništa, samo umor. Već sedam meseci radi taj posao, a sve što ima u tegli na vrh frižidera je par evra i neki sitniš koji nije mogao ni ljudski da zvecka pri pomeranju posude. Pare kao da su padale u ambis. 16 sati rada dnevno samo da bi otplatila dugove koje su joj napravili koje kakvi prilajtelji, bivši ljubavnici, pa i ona sama ovim putem za Pariz i pokušajem novog života.
Ali svaki put kada bi, umorna od celodnevnog pasjeg života, sela na taj prozorski okvir kao da bi se ceo svet zamaglio i pretvorio u nešto previše lepo da bi i sama poverovala u to. Izvadila bi svoju debelu, crtežima popunjenju, svesku i doslikavala deliće tog sveta. Drvo više ne bi bilo drvo, sada bi plesalo sa rekom, a livada bi uzdisala posmatrajući ih. Sa druge strane reke šuma bi okrestralno svirala prateći metronom u obliku gradskih svetla koja su se presijavala po zemlji pokropljenom rosom.
Često bi se i probudila tu, u svom odronu od sveta.
Pogubni dan dođe po svakoga, ali neki ga jednostavno izbegnu, odlože za neku melanholniju noć, a neki se jednostavno prepuste.
Nju je čekao iza ugla želeći samo da joj udeli savet i opomene da previše rada vodi u propast, ona ga očigledno nije shvatila. Bezvoljno je odmahnula glavom i nastavila po svome.
Nekoliko meseci nakon toga komšija je osetio nesnosan smrad koji se spuštao niz stepenice koje su vodile ka potrkovlju. Našli su je kako sklupčana posmatra Senu koja se mreškala niz dolinu...

Livada

Објавила Puff , недеља, 11. септембар 2011. 22:07

Sedela je na livadi i posmatrala sunce. Ubrzo su je oči zabolele i gde god bi pogledala u vidokrugu joj je stajala sjajna zvezda. Posledice sanjarenja.
Nasmeja se, a zatim opet pogleda ka nebu, zvezda je i dalje bila tu. Ubrzo nakon toga kometa sa neba je pala pravo na nju i raznela je na komade. Delovi mozga, kože i iznutrica su i dalje sedeli na livadi.

Ako ipak?

Објавила Puff , субота, 3. септембар 2011. 21:53

-Znam da će vas ova izjava obeshrabriti, ali molim vas, dok ima nade nemojte klonuti duhom.
-Koliko?
-Metastaza je stigla...
-Ne pitam vas za metastazu već koliko!?
-Najviše dva meseca. Izvinjavam se što je tako, ali mi...

Nije čuo završetak rečenice. Nešto se u njemu prelomilo, a bio je siguran da nije kost. Beznadežno gledajući u jednu tačku shvatio je da se sve završava.
Otišao je u svoj stan i zatvorio se u sobu, razmišljajući šta je najbezbolniji način za prekid života. Neće on završiti kao ostali u usranom bolničkom krevetu kašljući krv i natapajući posteljinu znojem!
A zatim je počeo da plače. Plakao je dugo, brišući slinavo lice rukavom pocepanog duksa. Zašto njemu, zašto!? Zar nije dovoljno dobar za ovaj svet! Zar nije načinio dovoljno dobrih dela da ga barem na kratko poštedi! Ceo život mu je bio kao smrt i na kraju će da završi mnogo gore nego svi oni silovatelji i ubice. Nepravedno i jadno.
Lupio je nogom o ormar i besno zapalio cigaru. Uleteće u tržni centar sa bombom oko struka i razneti sve oko sebe! Tako je, ako on umire odneće sa sobom još nekog. Barem da pravedno zasluži svoju neočekivanu smrt.
Sati su polako prolazili, a njegov bes bio sve manji i manji. Opet je tuga počela da ždere njegove organe i polako se kreće ka srcu.
Nije znao šta da učini da mu bude barem malo lakše. Nije imao porodicu, dođavola nije imao čak ni kaktus o kome bi brinuo. Sahrana će biti tako pusta, ali barem nikome neće ni biti žao.
Odjednom mu je sinulo. Ima još dva meseca, pobogu! Uradiće sve što je ikada u životu želeo, ionako nema svrhe skupljati novac na gomilu više.
Otvorio je najbližu fioku i iz nje izvadio masan papirčić i skoro istošenu hemijsku i počeo sa žvrljanjem.
            Bandži džamp na Adi
            Skakanje padobranom, bez instruktora
            Kresnuti onu malu sa trećeg (pašće na priču o bolesti)
            Ukrasti nešto iz supermarketa i jebati konačno kevu onoj rošavoj što radi na kasi 3
            Otići barem na 3 dana u Kazahstan
            Pljunuti sa Ajfelovog tornja
            Probati kokain, lsd i sve ostale psihoaktivne supstance
Lista se nastavljala u beskonačnost. Na kraju, kada mu ništa više nije moglo pasti na pamet pogledao je papiric i nasmejao se svojim detinjastim željama. Počeće još danas.
Otišao je u kupatilo na brzi tuš, obrijao se, namirisao i nasmejao smrti u lice.
Izjurio je iz stana poput cunamija, želeći da što više života udahne za to malo vremena što mu je preostalo. Veselo je pozdravio penzionera sa drugog sa kojim se mimoišao na stepeništu, a zatim izleteo na ulicu. Dan je ipak divan! Gledao je u nebo koje je mutilo plavičaste boje u svom bubnju.

Juriš, zvuci kočenja i tup zvuk. Čovek je izašao iz autobusa i unezvereno gledao u prizor ispred vozila.

Oči su mu se polako sklopile, a na ustima je i dalje imao osmeh, nesvestan svega. Krv se razlila po asfaltu, praveci lepljivi potok koji je sa sobom nosio poslednje tragove te glupave nade.