Akvarijum

Објавила Puff , недеља, 31. јул 2011. 15:45


U čast svim mojim preminulim kućnim ljubimcima. Mej d fors bi vit ju.

„Sećam se dana kad sam se rodila. Izlegla je tačniji naziv, ali dobro sad. Beše neka vrućina, sećam se da se neonsko svetlo kosilo sa suncem. Nema mnogo toga tu da se kaže, izlegla se, pocela da plivam, i od tad to radim. Kao jebeni Forest Gamp.
Dosta braće i sestara su moji roditelji odmah nakon izleganja proždrali, ali loša je godina bila,razumela sam ih donekle, pa sam nakon par dana posete psihiću prebolela to.
A ondah su se stvorile dve fine devojčice, malo vrištale nad mojim akvarijumom, a zatim me je fini čika strpao u smrdljivu kesetinu sa hlorisanom vodom. Okrznuo mi peraje, crkao dabogda!
I tako...
Ubacile me u novi akvarijum i nazvale me Haklberi. Kakvo je to ime za žensku ribu!? Poremećene ludače. Ali šta je bilo bilo je, to ime su mi nadenule i ja to nisam mogla promeniti.
I u toj staklenoj kugli moj život se okrenuo naopako. Nikad više isto.
Iza mrtve alge me je procenjivački pogledalo jedno oko. Zamahnuo je repom i odsjaj njegovog zlatnog peraja mi je zamaglio vid na trenutak. Onadah je prišao i promumlao: „Ja sam Moris.“
I dalje se sećam njegove mrgudne face koju je tada napravio.
Par dana me je izbegavao, a zatim je polako poceo da se odmrzava. Ispričao mi je svoju pricu, kako je dospeo tu gde jeste, šta ga tišti i o čemu misli. Lepo je znati da ne razmišljaju sve ribice o plivanju. On je razmišljao o hrani, o algi unutar akvarijuma, o nedeljnom spremanju naše male kugle. Da, umeo je da me nasmeje. Pravio je smešne face svaki put kad neka od onih devojaka stajala nad nama i gugutala kao da smo bebe. Urnebesno! Decu nažalost nismo dobili. Kada je doslo vreme mi smo bili previse stari za to.
Šteta, verujem da bi imala njegove oči.
Jednog suncanog jutra sam se cimnula iz dubokog sna. Okrenula se i videla da ga nema. Plutao je na površini okrenut na ledja. Uzalud sam pokušavala da ga probudim i da dozovem devojuku koja je sedela preko puta nas i bledo gledala u televizor. Da nas je nekim slučajem primetila mozda bi imao nade, a ovako je besciljno gledao u jednu tačku i sve tiše i tipe pomerao škrge.
Sahrana dostojna jednoj zlatnoj ribici, zauvek cu žaliti što joj nisam prisustvovala ali bilo je previše teško za mene.
Sad brojim dane u novom akvarijumu, sa nekim novim ribicama koje ne znaju za život van plivanja. Užas! Sve se teže i teže krećem, koža mi poprima neku novu boju. Zlatnu, podseća me na njega. Kažu da je to posledica depresije, da će proći, a ja im ne verujem. Čekam jutro da osetim poslednji zrak sunca i da završim na ovaj bedan život.“
-Tata ju je našao na podu, pored akvarijuma. I dalje mi nije jasno kako je mogla da iskoči. Čudno. Ali nema veze, ima ih jos desetak u akvarijumu, šta je to- jedna ribica manje.
-Dap, kao da one imaju dušu. Dodaj mi taj čips.

Podsetnik

Објавила Puff , субота, 30. јул 2011. 16:04


Putniče, ti što hodaš ulicama sna, seti se šta je život, ili se zapitaj da li si ikad živeo.
Seti se daška vetra na usnama mekim,
slatkog ukusa morskih obala u nozdrvama,
mirisnog zvuka sa obližnje reke. 
Seti se noći i ulica uskih,
bledih kaplji na obrazu nekom,
vozova koji su čekali srećno prošlo vreme.
Seti se ruke što se u dodir sliva,
nežnih misli koje iz očiju teku,
poneke suze, olovne reči,
običnih dana stajanja u redu.
Seti se svega što prestavlja život,
klovnova, kopija, kučina i trica,
jer život zaborav nema,
zaborav samo u snovima vlada.
I ako ikad zaboraviš nešto,
ne tuguj, ne žali,
znaj da takvo sećanje ni postojalo nije.

La comédie des sens

Објавила Puff , уторак, 26. јул 2011. 00:00

Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol, i da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav, tanku, dugačku cigaru, par mamuza od zlata, da sam Šejn.“
Sedeo je na verandi ispred svoje drvene kućice, pušio cigaru i posmatrao oblake. Nebo se gomilalo i pod manjim daškom vetra oblaci su se raspršivali po plavetnilu poput perja iz iscepanog jastuka. Ugasio je cigaru bacivši je u baru koju je kiša od predhodne noći ostavila za sobom. Zagledao se u oblak koji je ličio na goluba i mislio o njoj.
„Ja želim tako smiješno malo, u par njenih osmijeha sve bi stalo samo nemoj reći da tražim sve.“
Ustao je i krenuo da je pronađe, da joj kaže da je voli i da će morati da ode, iako ne želi to. Otadžbina ne može da čeka, njegova dužnost je da je brani!
Našao ju je ispod starog hrasta, čitala je njenu omiljenu knjigu kriveći osmejak na desnu stranu. To je znak da je lepo raspoložena i da će joj on upropastiti dan. Sunce koje se probijalo kroz krošnju joj je pravilo pegice na licu i igralo neku svoju nepoznatu igru nošenu vetrom.
„Ko te k meni poslao da mi anđelima kvariš posao?“
Prišao joj je, nudeći joj cvet. Čim je ugledala njegovo lice znala je da nešto nije u redu. Pognuvši glavu, fiksirajući pogledom jednu tačku u travi kao da je ona razlog zbog kog svemir postoji, ispričao joj je sve.
Kada odem da li bi me čekala dok plovim po rijekama od Baltika pa do Urala?“
Par dana kasnije napustio je grad, pamteći svaki njegov detalj dok je odlazio sa strahom da nikad više neće krasti trešnje iz komšijskog dvorišta, da njegov  džukac neće imati koga da dočekuje na kapiji, da neće videti svoje nerođeno dete.
„Bilo je rano jutro tada kad je ostavio sve, čulo se samo kako ptice pjevaju, onda je stajao još dugo s druge strane ulice, pustio suze da se same slijevaju .”
Godine su prolazile, često je sedeo na palubi razmišljajući o onome što se zbilo. Toliko smrti oko njega, neprospavanih noći, satirajućeg straha, molitvi Bogu, toliko užasa da je samo sećanje na dom i nju uspevalo da ga održi na svetloj strani.
„I svako novo jutro dok nas budi polako zamestiće trag, misli ne priznaju al’ srce sluti da ovaj dugi let je pad u sumrak.”
Pisao joj je pisma. Svaki dan po jedno. Ako ne bi našao papira pisao bi po palubi, po hrapavim daskama na podu kabine, u uglovima čamca za spasavanje nagrizlim od morske soli. Obećavao joj je da će doći, da će se jedno jutro pojaviti na njenim vratima sa grančicom jorgovana, da će zagrliti nju i njihovo dete i povesti ih u bolji život.
„Doći će dan kad ću se vratiti u Kurdistan, od bisera donjeti ću niske za tvoj bjeli vrat.“
Ni na jedno nije odgovorila. Isprva je mislio da joj pisma nisu stizala, zato joj je pisao sve više i više. Rat je uporno besneo svetom, a u njegovoj glavi je bila samo jedna želja koju su strah i strepnja oslabile. Došla je i ta noć kada je shvatio da ga nije sačekala, da je sve bilo zaludno.
„A ja sam sada samo uspomena...“
Promenio je se, više nije lutao besciljno palubom, na obali nije gledao u zemlju šutirajući po koji kamičak, sad je dizao glavu visoko, punio nedra vazduhom i razgledao svetinu koja je, nošena ratom naletala na njega.
„Posjetlile su me čudne misli, baš je ovo neki čudan kraj, dati ću ti znak, a ne vidiš li reći ću ti samo baj bejbi baj.“
Sedam godina kasnije, pun sebe i ožiljaka sa bojišta vraća se u selo. Miris pokošenog sena ga je opio kao kakav alkohol, pa odluči da legne i da odrema po starim hrastom. Iz sna ga trznu lavež pasa koji se prolamao duž sokaka. Pogledao je unaokolo shvativši da se sve izmenilo.
„Baš predugo traje to kratko porputovanje, te kuće i lica znače sve manje i manje.“
Dobro razmisli o svemu i ipak odluči da se, pre nego što napusti selo, raspita o njoj.  Neće je uznemiravati, neće je čak ni potražiti, samo je hteo da zna da li je srećna. Upita prvog prolaznika poznaje li kuću porodice u kojoj je živela. Odgovor mu je razbio krčag iluzija na sitne deliće koji su mu pokidali sve što je ikada bio. Ona i njihovo nerodjeno dete ubijeni su tokom napada neprijatelja na selo.
Legao je pod hrast i posmatrao igru sunca sa krosnjom. Blag vetrić je donosio miris proleća do njega. Zatvorio je oči i posmatrao se kako se igra sa svojim sinom, a zatim doziva ženu koja se samo krivo nasmešila i nastavila da plete venac od cveća.
            „Sad ćeš moći spavati, više nisi sama ti.“

Pisma

Објавила Puff , недеља, 24. јул 2011. 20:05

Sedela je za malim stočicem u radnoj sobi i vešto škrabala po parčetu papira. Njeni debili prsti su nezgrapno držali malo perce, umačući ga povemeno u lonče sa mastilom.
Pisala je pismo, oblizivajući se mlitavim jezikom uz zloban smešak, dok je stolica na kojoj je sedela škripala pod njenom težinom.
„Izvinjavam se na kasnom odgovoru, ali do sinoć sam razmatrala vas zahtev za zajam.“ Grohotom se nasmeja jer je prethodnu noć povela u birtiji na uglu, gde je se toliko napila da je dozvolila da je bezubi šanker obljubi u smrdljivom klozetu.
„Sa žaljenjem moram da vas obavestim da vam gorepomenuti zajam nije moguće odbriti. Kad sam uzela u obzir vasu nezaposlenost, brojčano stanje duša koje morate da prehranite, i vašu bolest prosto je delovalo kao da bih vam taj novac poklonila jer nema načina kojim biste mogli da mi ga vratite.“ Zadovoljno je coknula i ručerdom, umazanom od mastla, pocešala svoje salo naslagano na zakržljalom gluteusu.
„Umesto novca šaljem vam ovo pismo izvinjenja i savetujem vam da odvedete decu najbližem sirotištu, kao meru opreza, nikad se ne zna kad će ostati sami na ovom surovom svetu. Iskreno Mjuriel Ramzinski“
Ubacila je pismo u požutelu kovertu, i odsečnim udarcem voštanog žiga zapečatila sudbinu jednom životu. „Svo ovo pisanje me je izmorilo“, pomisli ogledajući se u velikom ogledalu u predvorju „Jedan sendvič sa džigericom i kao nova sam“. Oteturala je u staru kuhinju spemajući sebi raskošan sendvič, proždravši ga gledajući hipnotisano u delić oljuštene tapete na zidu.
Par dana kasnije stiglo joj je pismo – odgovor starca na njeno odbijanje.
Otvorila je pismo srčući kafu iz lončeta u kom ga je skuvala.
„Draga gospođo Mjuriel... Vaši snovi o ovom okrutnom svetu će ukoro biti okončani, ma kakvi snovi, vaše disanje ce uskoro biti samo sećanje tih memljivih zidova u kojima pravite gnusne orgije za vas i vaše mušterije željne moći i slave.“
Graška znoja joj se slivala niz celo, pa duž nosa i zaustavila se na samom njegovom vrhu.
„Narednih dana se nalijte pivom, napušite tih vaših buržujskih cigara sto stvaraju oblake dima gde god da se pojavite, zovnite nekog gospodina da zadovolji vasu žeđ za prividnom strašću jer kad se najmanje budete nadali, dođavola, zašto vam uopšte objašnjavam! U svakom slučaju za par dana crvi ce jesti vaše nabubrelo, usmredelo mesište. Iskreno Vaš dželat“
Ispustila je pismo na pod i zagledala se u pod. Prebledelo podbulo lice odavalo je strah. Unezverno je skočila iz fotelje i drhtavim rukama navukla rezu na ulaznim vratima, a zatim je sela na stepenik koji je vodio na tavan i rešila da temeljno razmisli o svemu.
„Ako zovnem policiju moj dosadašni život bice gotov. Sigurno će istragom saznati za bordel, i sve tajne koje se vijaju po njemu. Saznaće za one nestale devojke, saznaće za protivzakonske, perverzne želje mušterija koje su samo u mom bordelu mogle biti ispunjene. U najmanju ruku otići cu u ćuzu zauvek. Moraću čitav zivot da provedem u nekom ogavnm sobičku bez najmanje nade za spas. A mozda me osude  na vešanje. Ne, policija nikako ne sme da se umeša!“ Njeni prsti su tražili po džepu od dronjave kucne haljine rešenje, ali umesto toga napipali su samo cigarete sa ukusom mente. Pripali cigaru i nastavi razmišljanje trzajući se na najmanji zvuk. Napokon sinu joj spasonosno rešenje.
Uspentrala se uz stepenice i otvorila vratanca na plafonu koja su svojom škripom rasterala par golubova u noć. Uz svetlost male sveće  pomerala je kutije dižući pritom oblak prašine. Konacno, nakon četri sata pretrage i jutra koje je lagano prolazilo kroz pukotine na krovu našla je ono za šta je mislila da će je prevesti preko prepreke koju joj je ludi starac postavio. Zarđali revolver joj je ležao u debeloj ruci.
Ubiće starca pre nego on ubije nju. Okretala je pištolj zagledajući ga sa svih strana, pokušavajući da shvati kako se puni, i da li je uopste ispravan. Konačno, pokrenuvši burence ubaci u njega par metaka koje je našla u kutiji sa revolverom. Srećno i razdragano vrati burence na mesto zamisljajući sebe kako presuđuje tom malom bedniku. U tom momentu neko zazvoni na ulaznim vratima, musava gospođa, opijena od količine moći koju joj je trenutak pružao, prepade se, i ispusti oružje na kvrgavi pod. Revolver opali i ona pade na kolena mutnog pogleda. Metak joj je prosvirao grlo, cepajuci grkljan i dušnik u momentu. Svest joj se zacrnela, i ne osecajući bol spusti se preko prašnjavih kutija na pod bojeći ga u crveno. Njeno bledo telo se u intervalima blago cimalo odavajući utisak male borbe protiv onoga sto sledi. Krv se vraćala u pluća izazivajući gušenje koje je joj istočilo život iz tela. Linija krvi se polako slivala niz stepenice, dolazeći čak do ulaznih vrata.
Ispred tih vrata je cupkajući sa noge na nogu, plavičastih usana od hladnoće i u oskudnom kaputiću čekao mali dečak. Najstariji brat ga je poslao kod gospođe Mjuriel Ramzinski da joj se zahvali što je uopšte razmotrila zahtev za zajam njihovog oca, i da je obavesti da im je otac juce preminuo od posledica tubrerkuloze. Čekao je jos desetak minuta, povremeno skačući da dohvati zvono, a zatim je izleteo na ulicu trčeći kao da ga neko juri nošen mišlju o toplm doručku koji ga je čekao u sirotištu.

Reči

Објавила Puff , субота, 23. јул 2011. 17:18


Volela je da piše. Ne samo to, blago je reći volela, bila je opsednuta pisanjem. Prokleta skribomanija, nije mogla da prestane! Zidovi njene sobe, papiri rasuti po podu, čak su i po posteljini ispisani fragmenti njene mašte.  Ponekad, dok bi se vozila autobusom, spopala bi je neizdrživa želja da ispiše novu misao, onda bi izvadila hemijsku, i ne mareći za radoznale poglede stranaca pisala po rukama. Reči, misli, slova, delovi neobičnih priča, prosipala ih je usput, ubrzo zaboravljajući na njih, dolaskom novih. Nijedno novo poznastvo za sedam godina nije uspela da održi na duže od deset dana. Čudno je posmatrati devojku u zelenom kaputu, plavom kosom, i smešnom kapom sa kićankama kako stoji na sred ulice i žvrlja po papirima koji se rasipaju duž puta. A još čudnije je to što kada bi napisala nešto taj papir bi bacila, kao da je omot od čokoladice. Ljudi kad vide nešto neobično osete se ugroženo, samim tim neudobno u svom svetu, svojoj koži. Onda pokušavaju da vrate te neobičnosti u kolotečinu, a ako ne uspeju odbacuju kao stare, bušne čarape.
Sad je u redu, dva puta dnevno popije lek, jednom sedmično ide na razgovor, njena želja za pisanjem je opala do granica normale. Jos ponekad napiše po neku pričicu, ali je uredno složi u fasciklu i odnese kod svog doktora na tumačenje.
Meseci su prolazili, ubrzo je sve ostavila iza sebe, prestala sa terapijom i činilo se da je njenoj opsesiji došao kraj. Čak je stekla par prijatelja, istina, čudnih poput nje, ali bila je srećna. Iako je u dubini, iza zavesa zablude nešto neprestano pokušavalo da izađe napolje.
Za svoj dvadesetprvi rođendan dobila je na poklon od mame računar. Prošlost je odavno zapečaćena, ubačena u kutiju i ostavljena negde duboko u ormar, gde nikom neće pasti na pamet da je traži. Njena mama je barem tako mislila, a računar je bio prigodan poklon, jer je vec druga godina fakulteta.
Posmatrala je tu čudnu napravu satima, zbog nekog neobičnog straha nije smela da je ukljuci. Polako, kao da prilazi preplašenom zecu, pritisnula je dugme i mašina je zabrujala. Svetlost na monitoru je označavala novi početak.
Učila je sporo, ali sa velikim zadovoljstvom. Miš, tastatura, monitor, sve joj se to činilo tako poznato, primamljivo, kao drugi dom. Otkrivši Word reši da napiše jednu pričicu. Zadovoljno je čukala, osluškujuci zvuke koje su pravili prsti dok su udarali po tastaturi, samo bi na tren zastala diveći se svom radu.
Vrata su ponovo otvorena, opsesija se polako slivala niz kičmu, terajući je da se naježi od zadovoljstva. Reči su kapale po plastičnim slovima, pretvarajući se u rečenice prosipane po belom, elektronskom papiru. Kakav osećaj, konačno iskreno srećna, pisala je satima!
Ubrzo je naterala mamu da uvedu internet. Žena, naravno, nista nije posumnjala, jer sve nemile događaje je gurnula duboko u svoju svest, ni sama ne želeći da veruje.
Svakim danom bilo joj je gore, a opet, osećala se veličanstveno! Forumi, sajtovi, internet joj je davao milion opcija za svoju bolest. Počela je da se predstavlja kao neko drugi. Njeni koščati prsti izvezli su stotine različitih života, u koje je i ona ubrzo poverovala. Sve je bilo tako ubedljivo, život dečka sa sela, mlade pravnice iz velikog grada, povučenog gospodina koji je provodio dane sedeći na terasi. Zamisljala je njihove živote, navike, prijatelje, samu sebe uvukla u laži koje je stvorila. Ostajala bi budna noćima, ne mareći za glad, zeđ, pospanost, ništa nije bilo važno osim slova. Sa svojih pedeset pet kilograma spala je na četrdeset šest. Njena mama i dalje nista nije primećivala. Bila je prezauzeta traženjem posla kojim bi održavala dvočlanu porodicu situ.
A ona je i dalje pisala. Ponekad, dok bi ležala na krevetu, pokušavala bi da se seti svog imena, pored nebrojeno mnogo života koje stvorila nije mogla da razazna onaj pravi. Svaki joj se činio pogodan javi.
Brkala bi ime svoje mame, imena ulica, datuma, pravdajući se umorom od učenja jer je ispitni rok bio na pragu. Knjige su mrtvo ležale u ćošku, mirišući na nov papir i mastilo.
Papiri su opet poceli da se gomilaju po podu sobe, na sveže okrečenim zidovima pojavljivale su se reči, skrivene od pogleda, iza ormara, ispod radnog stola, ali ipak su bile tu.

Par godina kasnije starija gospođa je posmatrala kroz prozorče na vratima, brišući suze pamučnom maramicom, ostavljajući crn trag od maskare po licu.
Soba je išarana slovima, crvene boje, ako bi se neko dobro zagledao u zidove možda bi i mogao da primeti neuredno ispisane reči. Krevet, mala komodica sa par plastičnih šolja na njoj, kućne papuče i razbijeno ogledalo je jedino što se nalazilo u sobi. I devojka. Sitno biće je ležalo na sredini prostorije. Bled pogled vodio je u daljinu, krvavi tragovi su preovladali celim telom. U ruci je labavo držala komadić ogledala, krv je jos uvek kapala sa isečenih vena na pod. Život je polako iscureo iz njenih očiju.
Kad su je okupali, sprali tragove osušene krvi sa nje, našli su slova urezana slomljenim staklom na njenom telu. Trebalo im je par sati da ih protumače.
Doktor je vukao svoje noge praznim hodnikom. Želeo je što pre da završi sa tim, nije podnosio suze.
Prišao je gospođi, izjavio saučešće, rekao par reči klimajuci glavom, predao papirić, polako se okrenuo i otišao. Na papiru je pisalo: “Reči, reči, svuda reči, moja glava je premala za nijh, moraju biti ispisane. Ne mogu više, izvini.”

Pitanja

Објавила Puff , петак, 22. јул 2011. 15:09

Jedna stara pesma. Patetike nikad na odmet.


Da li si srećan?
I sta nalaziš tamo?
Kapljice razvratne ljubavi koje se slivaju niz dlan?
Kajanje jer ti se ceo život stapa u jedno?
Ili ti savest grize grlo, pa preti prekid mašte i dolazak tame…
A možda je sreća bacila prah na tvoje rame,
Pa ispunjen slikaš svoj novi svet,
Zagrevaš ideje na ognju mašte,
Kušaš ih sam, oslobođen prošlosti…
Bez ijedne kriške nas…

Soulmates never die

Објавила Puff , четвртак, 21. јул 2011. 15:37


Sedela je za ogromnim okruglim stolom i čekala.
Hrapavi prsti, davno izlizani od teškog rada su lagano klizili po zarđaloj drvenoj površini.  Par iveraka se zabilo u kožu. Nije marila. Htela je da stvori osećaj mira i spokoja, koji je posedovala dok je kao mala prstima prelazila po ivici gelendera svaki put kad bi silazila niz stepenice u porodičnoj kući. Ali tada je zvuk dodira bio blaži, kao slivanje kiše niz mračnu uličicu. A sada, sada uz žalostan uzdah zvuk se pretvara u brundanje, kao stezanje grudve snega u ruci.  A sat i dalje kuca. Proklete baterije, kazaljka se pomerala levo, desno, kao da je vreme stalo.
Soulmates never die.
Zar nisu trebali da žive srećno, do kraja života?
Doktor je rekao da on umire. Naravno da umire, znala je to. Opala mu je kosa, ostalo mu je par žalosnih čuperaka na temenu, podsetnik na mladost, valjda. Glupost, i to ce opasti za par dana. Ako ne umre pre.
Nervozno kreće da kucka prstima po drvetu. Zvuk se lomi, proliva kroz prostoriju. Kao otkucavanje sata. Kao da mu ona sama otkucava preostalo vreme za agoniju koju doživljava.
Smešno je to što je kao mlad govorio da život treba živeti punim plućima, a sad diše kroz jebenu cevčicu. Pre dva dana je sedela u praznoj bolničkoj sobi gledajući kako se muci da pomeri ruke. Bled, ispijen i znojav, poprimajuci onu žutu mrtvačku boju pokušavao je prstom da pritisne taster za dozivanje sestre. Nije znala zašto, ali joj je trebalo previše vremena da ustane i da ona sama pritisne taj isti taster. Kao da je uživala u svemu tome. Da li je?
                A sat i dalje vrti isti krug. Jednom levo, jednom desno.
Prokleti snovi, oni je najvise proganjaju. Sanja kako ludi, kako joj nožem kopaju po utrobi. Kako kilometrima nosi kamen zalepljen za njenu kožu. I uvek se budi u onom trenutku kad stiže na svoju destinaciju. Ali nikad ne može da se seti da li je taj kamen i dalje sa njom. Da li je on deo nje ili samo prepreka, smetnja. I da li će bez njega biti jača, ili samo lakša i slabija. Kako bilo uskoro će sve saznati.
                Vadi cigaru iz torbe, onu za hitne slučajeve, sakrivenu u posebnoj pregradici, u vratu hemijske. Pali i udiše duboko zatvorenih očiju dok joj vrtoglavica prolazi kroz svaku ćeliju u telu. Divan osećaj!
On nije nikad zapalio cigaru. Nikad. Govorio je kako cigare sprečavaju čoveka da uradi mnogo toga u životu. Niko nije spomenuo to da ako si mrtav sve te divne stvari svejedno nećeš moći da uradiš. To se valjda podrazumeva. Sa ili bez cigarete.
 I sve opet u krug. I dan, i prsti po hrapavom drvetu, i zadimljene žute zavese, i sat koji lomi vreme, i memljivi miris zidnih tapeta, i muva u letu, sve se vrti, ona i dalje čeka.
                Zvuk poruke. Prvo uzdah, slani obraz, a zatim kao da se ceo svet obrušio sa njenih ramena u ambis.  Nema griže savesti, nema osećanja. Ništa.
Dry your eyes.
Soulmates never die.

Let

Објавила Puff , среда, 20. јул 2011. 22:17


Svetlost, moja soba, ali nije moja. Sve je pogrešno, nekako tuđe.
I ove ruke, prsti, kao da nisam ja, ali znam da jesam. Moj mozak, misli, i počinjem da shvatam- ispran, prazan, prodan, izopačen! Tolike godine bačene u ponor za šaku prividne moći, običnog metala. Uzimam ogledalo, nema me, vidim sobu iza. Nakon momenta večnosti primećujem siluetu, svetla kosa, bela put, ali nemam oči! Dve crne rupe zjape na mestima gde su nekad igrale loptice pune nade i entuzijazma. Postao sam utvara. Sve sto nisam hteo postao sam. Sam, napušten, alav tuđ, sebe žrtvovao da bih kupio druge. Da sam barem dušu prodao đavolu, on je velik igrač, ali ne, ja sam je iskasapio na sitne deliće, prosuo je gladnim svinjama, jer za njih je moja dragocena duša, kao duše mnogih, samo smeće, obične pomije, koje ih tove dok i one same ne postanu spremne za klanje. Sad nema natrag. Hocu da plačem, samo ne znam kako, sva ljudskost kao da je nestala.
I onda osetih- životinja u meni polako se budi. Nemam još mnogo vremena. Ukoliko shvati sta se dešava ostaću zauvek zarobljen u mom telu.  Ne smem da dozvolim da ubije ovo malo mene u meni! Stajem na prozor, pogledam dole- deveti sprat.
Oduvek sam želeo da letim.

Nedovršen park

Објавила Puff 11:15

Sedeo je na klupici u parku. Sunce se presijavalo po sveže pokošenoj travi, pojačavajući mirise proleća. Zlatkasto-zeleni odsjaj se prolivao kroz krošnje drveća nagoveštavajući dolazak večeri.
Čačkao je vrhom patike upravo ugašenu cigaru, polako je rasparčavajući u sitne komade. Više ništa nije bitno! Zatim se nagnuo unazad, prebacivši glavu preko naslona duboko udahnuo i zatvorio oči. Pustio je da mu misli pobegnu daleko, što dalje od njega, i da se rasipaju, stapaju, pa opet rasipaju u milion sitnih delova. Ljubav na samom pragu.
Neko dete je protrčalo pored klupice, zastalo, vratilo se par koraka unazad fiksirajući mali maslačak u rastvoru zelenila ispred njega. Nasmejavši se uskočilo je u to more i slasno ubralo maslačak duvajući ga u suton. I ondah je, čuvši svoju mati kako ga doziva preplivalo ostatak zelene površine i skočilo joj u zagrljaj tako snažno kao da ih je čitav kosmos razdvajao. Uskoro pada mrak.
A pas, taj maleni beli pas, je trčkarao po trotoaru pokušavajući da sustigne svog gazdu. Nekako tmurno i bez volje, vukući po zemlji povodac bez ljubimca, omaleni čovek je koračao ne mareći za stvorenje koje se svom snagom borilo da prebrodi tih par koraka koje zaostaje. Pas je ljupko zastao, osmotrio okolinu, namignuo živahnom vrapcu koji se valjao u prašini, a zatim nastavio da kaska za gazdom. Penzija i dalje nije stizala.
                Preko puta klupica stajala je ona. Okretala se unaokolo i posmatrala scenu. Deca na proplanku su igrala fudbal. Jedan dečaćic je šutnuo loptu koja se nonšalantno dokotrljala do njenih nogu. Potrčao je preko ugažene trave, brišući znoj sa lica majicom, sa željom da izgleda što pristojnije. Prašnjav i ulepljen od znoja šarmantno je zamoli da mu dobaci loptu. Ona se nasmeja, podiže loptu i vinu je u nebo. Mahnu mu rukom, a zatim se okrenu i pogleda na sat. Tiho šmrknu i uputi se ka autobuskoj stanici. Izgleda da ipak nece doći.
                Sivi golubovi su čeprkali po betonu tražeci mrvice hleba koje im je bacala starija ženica u plavom blejzeru. Sedela je na klupici, odvažno držeci kesu iz koje je virio okajak hleba. Plavi šešir ju je štitio od zalazećeg sunca dajući joj nekakav mističan izgled. Damskim pokretom ruke bacala je mrve hleba ispred sebe odsutno gledajući gomilu pacova sa krilima kako se grabi za hranu. A oni, ne mareći za učtivost, skačući jedan preko drugog, nervozno su gutali mrve i uznemirenim pogledom trazili još. Deca još uvek nisu zvala.
                Knjiga koju je čitala se lagodno smestila u njenom krilu. Par zunzara je proletelo iznad njene glave, ali nije se obazirala, listala je stranice dok se sunce presijavalo po njima dajući im zlatkastu boju. Par dečaka ju je, dobacujući jeftine upadice, odmerilo, a ona i dalje nije marila, uzbudljiva knjiga, reklo bi se. Trava joj je dodirivala butine i leđa ostavljajući smirujuć osećaj na njenoj koži. Duboko uzdahnuvši zavrnula je rukav od svoje šarene bluzice otkrivajući na umirućem suncu bolnu plavičasto-ljubičastu mrlju. Odmahnula je glavom i nastavila da čita. Sada nije kući, sad je u drugom svetu.
Čudno je to kako nedovršen park sa samo par klupa i jednim travnjakom može da izveze toliko toga za par sekundi. Vreme ne leti tako brzo kao sto se misli, već je bahatost odavno preuzela tron.

Mi

Објавила Puff , уторак, 19. јул 2011. 11:00

Čekali smo da ode. Samo smo sedeli i čekali. To me je podsetilo onu dečju pesmicu u kojoj su klinci sedeli za stolom i čekali da se ispeče štrudla sa makom. A mi smo čekali da on ode i da se bacimo u krevete i pečemo snove.
On je samo pleo rečenicu za rečenicom u beskrajni niz. Probijajući se kroz vodopad reči stigoh do njegovih ruku. Nesrazmerno je mahao njima, kao da su mu prišivene za telo, sklapajući i opuštajući pesnice naizmenično. Cela njegova anatomija bila je neobična. Glava čudno naslonjena na desnu stranu, blago klimava, nosila je u sebi crne, sitne oči, i prosedu kosu. U magnovenju čuh „smrt majke“, a onda nastavih sa osmatranjem. Ramena su mu se grčila u ritmu sklapanja pesnica, praveći trzaje celog tela. Očigledno je uzbuđen zbog nečega. Čak se i torzo njihao u ritmu.
Zgrabio je žustro paklicu cigara i stezao je sve jače dok se nije sprštila popud smrdibube pod savijenim novinama. „Loš posao, mala plata“ dolete do mene. I dalje je govorio, reči kao da su se slivale, a njegova usta su bila izvor. Mi smo predstavljali slivnik za svu tu prolivenu priču. Odmahnuh glavom u pokušaju da čujem ono sto on propoveda celu noć. Nije pomoglo, odmah sam utonula u neki polusan, procenjujući njegove hipnotišuće pokrete koji su kružili po prostoriji.
Napolju je polako svanjavalo. Noć se iz crne pretvarala u mastilo plavu, a zatim u boju prolivenog mleka.
Pokupio je slomljenje cigare, duboko šmrknuo, uz značajan osmeh oprostio se od nas poželevši nam laku noć. A zatim je, uz napomenu da žuri na prvi jutarnji, klisnuo iz stana, baš onako kako je i došao.
Dan kasnije smo na vestima videli da je nađeno telo muške osobe od 25 godina na obali Dunava. Samoubistvo. Skok sa mosta, posledica smrti prelom vrata. Takođe su mu u džepu našli poruku na kojoj je pisalo da mu je žao. Znali smo da je on.
Izgleda da mu je trebao samo neko ko će da ga sasluša. Šteta što je naleteo na nas.

Početak

Објавила Puff 10:26

E 'vako:
Ovo je početak mog ventila za patetiku gde ću pišem za sebe kao i svaki drugi hipster selja.